Pravednik se diže sa zemlje konopom božanske ljubavi i ostaje u visinama kontemplacije, gdje se sav, da tako kažemo, pretvara u zrak, kao da više nema tijela i kao da ga više ne progoni tjelesnost. Rečeno je, stvarno, o sv. Ivanu Krstitelju da je bio „glas onoga koji viče u pustinji“ (Mt 3, 3). Glas je titranje zraka: Ivan je bio sličan zraku a ne tijelu, jer nije više osjećao užitak u zemaljskim stvarima, nego samo u nebeskim.