Nastanak reda franjevki misionarki iz Asiza
Franjevački način života i u naše vrijeme kao i u prijašnja vremena bez prestanka osvaja mnoge muževe i žene koji žude za evanđeoskim savršenstvom i žeđaju za Kraljevstvom Božjim. Potaknuti primjerom Sv. Franje Asiškoga članovi trečega samostanskog reda nastoje slijediti samoga Isusa Krista živeći u bratskoj i sestrinskoj zajednici. Javnim zavjetima prihvaćaju obdržavanje evanđeoskih savjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće te se predaju raznim oblicima apostolskog djelovanja.
Na temelju ovih ideala trećoredica Anđela Marija del Giglio i franjevac konventualac o. Josip Antun Marcheselli osnovali su 1702. godine u Asizu ustanovu posvećenoga života papinskog prava i nazvali je sestre franjevke misionarke iz Asiza.
Utemeljitelji ove ustanove potaknuti Duhom Svetim označiše početak jednoj maloj zajednici trećoredica koje su živjele pokornički opslužujući Pravilo trećeg reda Sv. Franje: u sestrinstvu i siromaštvu iz ljubavi prema Kristu koji je za nas postao siromašan, i po primjeru prvotne Crkve. U neprekidnoj molitvi postadoše živi hramovi Duha Svetoga čineći djela milosrđa, posebno na poučavanju i odgoju mladih i onih koji su za to imali potrebu, zatim djela gostoljubivosti i pomoći siromašnim obiteljima te posjetu i služenju bolesnima u njihovim kućama i na kraju u molitvi i pokori za obraćenje grešnika.
Dolazak franjevki misionarki u Hrvatsku i Novi Marof
Ova zajednica dolazi u Hrvatsku tek šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća i polako se počinje razvijati i rasti pomagana i podržavana od franjevaca konventualaca.
Tako su na svom kapitulu 1983. sestre franjevke misionarke iz Asiza odlučile otvoriti novu kuću u Novom Marofu. Budući daje samostan bio tek u izgradnji, i časne sestre franjevke misionarke iz Asiza dolaze u Mađarevo. S Cresa dolazi 28. rujna 1983. s. Kata Markanović a s. Ana Zovkić iste godine 20. listopada dolazi iz Njemačke gdje je bila u samostanu franjevaca konventualaca njemačke provincije u Kaiserslauternu.
Do useljenja u samostan sestre su živjele uistinu u skromnim i siromašnim uvjetima, no ni nakon 11. lipnja 1985., po useljenju u samostan u Novom Marofu, nije baš bilo previše luksuza, naprotiv, bilo je poteškoća s grijanjem u samostanu pa možemo reći da im je prvotni ideal – život u siromaštvu – bio u potpunosti ostvaren. 15. listopada 1985. dolazi s. Mara Glavaš kao treća sestra u zajednici i preuzima kuhinju.
Kroz dvadesetak godina mnoge sestre su se izmijenile u Novom Marofu: Dragica Lukić, Barbara Maga, Kata Soldan, Celina Marijanović, Anica Jureta, Josipa Udovičić, Marijana Slišković, Milica Gradečak, Dragica Lučić, Nevenka Košćak.
Franjevke iz Novog Marofa
Više je djevojaka iz Novog Marofa i okolice bilo oduševljeno životom i radom sestara te su pokušale živjeti sestarskim životom, ali samo su s. Ljubica Bosilj iz župe Novi Marof, točnije iz Možđenca, i s. Nevenka Košćak, iz Remetinca, sada članice sestara franjevki misionarki iz Asiza.
Poslanje časnih sestara franjevki
Prisustvo svećenika, redovnika i redovnica obično procjenjujemo po njihovu vanjskom angažamanu, po vidljivom djelovanju izvan crkve, po njihovom zauzetom djelovanju u crkvi i oko crkve. O tome nam svjedoče izvještaji o životu i radu braće u kojima gvardijan piše sljedeće: “…Dolazak časnih sestara i njihovo djelovanje u kući i u crkvi u mnogome je pomoglo raspoloženju u pastoralnom radu. Lijepo rade i marljive su.”
Posebno je došla do izražaja njihova pomoć u ratnim godinama kada su neumorno radile na podjeljivanju pomoći izbjeglicama i prognanicima. Vrijedno je spomenuti njihovu zauzetost na uređenju i kićenju crkve, njihovu brigu za uredan i lijep okoliš crkve. Zahvaljujući tom radu i brizi sestara u crkvi i oko crkve, Turistička zajednica varaždinske županije dodijelila je zeleni cvijet za uređenost okoliša što je često spominjano i pohvaljivano u lokalnim novinama.
Ali ipak je najvažnije njihovo prvotno poslanje i posao, a to je molitva i duhovni život. Osim svojih redovitih dnevnih molitava koje one obavljaju dok svi rade i crkva je prazna, one prekidaju svoj dnevni posao te se okupe u crkvi i mole. Isto tako kada je služena koja sv. misa bez prisustva vjernika, one, ili barem koja od njih, dođu i odgovaraju na molitve svećenika. Tako kad svećenik na kraju blagoslivlje, ponekad bude jedino koja sestra prisutna i prima blagoslov Božji u ime naroda Božjega. Ovo je veoma važno, iako mi zaokupljeni svojim poslom i opterećeni svojim brigama to niti ne primijetimo, niti o tome razmišljamo.