U subotu 10. listopada pohodili smo svetište Majke Božje Krasnarske. Putem nas je lagano kiša pratila, no naše raspoloženje nije bilo nimalo melankolično. Nakon prve pauze na autoputu (i ljekovitih domaćih pripravaka s malim primjesama alkohola), raspoloženje se još i više popravilo. Naravno da nismo niti jednog trenutka zaboravili da smo mi hodočasnici, te smo kroz meditaciju i molitvu krunice to i potvrdili.
Uz koju napomenu, informaciju, legendu, zavojitim cestama Velebita stigosmo na obronke Krasnog polja, gdje smo se iskrcali s nakanom da taj posljednji uspon učinimo pješice, moleći križi put.
U svetištu Majke Božje dočekao nas je župnik, don Mario, i ljubazno nam predstavio ovo gotovo najstarije svetište Majke Božje u Hrvata. Potom smo slavili svetu misu, na oltaru, odnosno na istom mjestu na kojem je prema predaji još u 13. st. Majka Božja zaželjela da joj se sagradi crkvica.
U lijepom raspoloženju smo nastavili i nakon ručka u hotelu Degenija spustili se do samog sela Krasno i posjetili čuvenu siranu ob. Tomaić, i ponešto i kupili iz njihove bogate i zdrave ponude.
Na kraju smo otišli i do Kutereva, malog sela u kojem je izgrađen azil za medvjede, siročad koji su izgubili majke, i one koje su zoološki vrtovi dali na zbrinjavanje.
S pjesmom i pokojim vicem (nadam se da nije bilo previše ‘masnih’) sretno smo došli svojim domovima.
