Pnz 26, 4-10
Rim 10, 8-13
Lk 4, 1-13
Počelo je korizmeno vrijeme, vrijeme skrušenja i pokore, vrijeme kada svećenik oblači ljubičastu haljinu i kada su se mnogi od vas, na Pepelnicu, podsjetili da smo prah i da ćemo se u prah vratiti. Iako je korizmeno vrijeme naoko ozbiljno i tmurno, ono nosi najviše milosti kroz cijelu godinu. Ono je vrijeme podsjećanja na Kristovu muku koja će kulminirati osudom, bičevanjem, ponižavanjem, razapinjanjem. Ali, mi znamo da to nije kraj. Četrdeset dana budimo uz Krista mučenika, molimo, postimo, ispovijedajmo se, budimo mu potpora i nada, pronađimo simboliku u svakoj priči i svečano očekujmo Onaj Dan. Dan Njegova Uskrsnuća.
Današnje evanđelje vraća nas na početak Kristovog trnovitog zemaljskog puta. Budimo Njegovi pratioci i prijatelji u ovo korizmeno vrijeme.
Katkada biblijska izvješća u sebi kriju iznenađenja. Takvo je današnje evanđelje. Nakon krštenja na Jordanu, Sin Božji, naizgled bez razloga, odveden je u pustinju i tamo iskušavan. Četrdeset dana ništa nije ni jeo ni pio, što je, dakle, simbolika fizičke muke, ali je uz to bio i psihički mrcvaren, gušen, napadan. Dolazi mu sam sotona, postavljaujući se kao zagovornik zdravog razuma. I sve što Ga napasnik pita, čini se razumnim pitanjem a ne iskušavanjem i provokacijom: Zašto gladovati? Ta Bog je toliko puta na čudesan način utažio glad. Zašto ne i glad svoga Sina?
Sotona šapće Isusu u uho: “Ostavi se se toga nepotrebnog odricanja, pokaži tko si zapravo, ta ti si Bog, imaš moć djelovati božanski… ili ne?! Počni ispunjavati obećanja Pisma. Budi Bog na kojega se pozivaš…” Takvo se nešto nikada nije dogodilo: sotona se poziva na Bibliju! On žrtvi ne nudi samo najveće materijalne privlačnosti svijeta, nudi mu i ono “duhovno”. Kako je lukav i perfidan, u kakvo se nevino odijelo obukao! Tako sotona citira 91. Psalam: “Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.”(10)
Sotona nije „transparentan“, lako prepoznatljivi vrag s prozirnim namjerama da nas pridobije. On je uvijek skriven iza anđeoskog lica, u finome odijelu, s rukavicama, umiljatog i sugestivnog glasa razuma… Teško mu je odoljeti, a teško ga je i prepoznati. I ne udara u slabe, sklone porocima, savitljive i pridobive. On cilja na čvrste, neumoljive, Bogu odane, nepotkupljive, principijelne i Bogu bliske. On nije samo u narkomanskom podzemlju, mafiji, bordelima, zatvorima, kasinima… on je, nažalost, i u mračnim kutovima Crkve, u naoko kršćanskim zajednicama, u obitelji, u karitativnim udrugama…
Što sotona nudi Isusu? Oslobođenje od patnje i boli, raskoš i blagostanje, moć i vlast. Pa tko ima snage tomu se oduprijeti? Ima li čovjek tu snagu? Pa čovjek se ne može oduprijeti najbanalnijim nagovorima: Zašto ne zapališ koju cigeretu? Pa što ako si prestao pušiti, jak si, othrvat ćeš se tom izazovu. Hajde, jednu za društvo, uz kavicu, uzmi… Prestao si piti, obećao ženi i djeci da više nikad nećeš? Ma hajde jednu brzu, s nogu, usput, ta što ti može biti? Nazdravi sa mnom, uvrijedit ćeš me odbiješ li… Nećeš više u kladionicu? I to baš sad kad je tvoj dobitak zajamčen? Ma uđi, evo, samo još ovaj put i nikad više. Stavi cijelu plaću na ovaj par, sigurno ćeš dobiti… Ne želiš primiti mito za posao koji obavljaš? Zašto? Kako si naivan, pa svi to rade, ne budi patetičan… Ne možeš više plaćati kredit? Pa imaš jamce, neka ti pomognu, neka oni plaćaju ako su ti prijatelji… Prevari, lažiraj, ukradi, sebi ugodi… pa što? I veliki filozof kaže: Ništa ljudsko nije mi strano.
Čovjek je slab, ne može pobijediti samoga sebe čak ni u sitnicama. Sotonin nagovor istjerao ga je iz raja nakon što se pomamio i posegnuo za jabukom otrgnutom s drveta spoznaje. Oh, kakvo li tek znanje nosi moć!… Dušu je lako prodati vragu, izgubiti srce, izgubiti sebe. Naravno da nismo jaki poput Gospodina i da se teško uspijevamo othrvati iskušenjima, ali nastojmo! I nastojmo prepoznati skrivenoga sotonu koji nudi brda i doline: slavu, novac, mladost, vlast, moć, znanje… Koja je cijena toga? Prepoznajmo sotonu čak i kada se krije u racionalnom razlučivanju. Gladan si i žedan? Zašto se patiš? Popij gutljaj vode…
To je zaista jedan posve prihvatljivi đavao koji se brine za čovjekovo dobro! Zašto onda njegovu ponudu odbiti? Što je loše u tome da čovjek prihvati ono što je za njega dobro?
Tako je mislio i siromašni rudarski radnik o kojemu nam govori priča poznatog njemačkog književnika Ernesta Blocha. …Neki je bogati Amerikanac iz hira ili obijesti preko oglasa tražio mladog, spretnog i okretnog čovjeka, po mogućnosti rudara. Prijavili su se mnogi, pa i lijepi mladić koji je trebao ispuniti neke uvjete. Posve suprotno očekivanjima, trebao je naučiti manire lijepog vladanja, uživati u dobrom jelu i piću, odijevati se u lijepa odijela, svladati ugodne vještine jahanja i igranja golfa, šarmom osvajati dame i sve drugo što jedan džentlmen treba znati. No, nakon što prođu tri godine, mora se vratiti na stari posao u rudnik kao da se ništa nije dogodilo. Potpisavši tu neobičnu nagodbu, počeo je uživati u sreći. Putovao je Europom, posjećivao kazališta i balove, večeravao s velikodostojnicima i poznatim uzvanicima, lako je osvajao ženska srca i pokazao se sposobnim. No, došao je i dan povratka na staro. Zahvalio je svome ekscentričnome pokrovitelju, ponovo obukao staro odijelo i sišao u rudnik bivšim prijateljima koji su mu zavidjeli i koji su se od njega otuđili. Život u rudniku prvih je dana i mjeseci bio nezamisliv kontrast: na posao prije svanuća, kašljanje, znojenje, udisanje prašine od ugljena… Mladić je vječno žalio što je potpisao ugovor; izgubio je sjaj na koji se naviknuo i s time se do kraja života nije znao nositi. (Ernest Bloch, Tragovi)
To je neočekivani preokret. Što sve može sotona učiniti od čovjeka! Nakon što su se mladiću ispunile sve želje, ostao je prazan. Njegovo pošteno čovještvo ugušeno je u punini ispunjenih želja. Sotona živi od (pri)dobivanja čovjeka, a Bog savjetuje čovjeku da dobije samoga sebe. Iz ove perspektive Isusova kušnja dobiva svoj smisao. Boravak u pustinji ni u kojem slučaju nije bila samovoljna epoha u životu Mesije. To je bila odlučna priprava na sve što bi u sljedećim godinama Isusova javnog djelovanja moglo uslijediti. Pustinja – oskudica – glad – oslobođenje od svakog balasta – egzistencija bez dobiti. To je bitno. Uostalom, ostaje goli život pred Božjim licem. Tako siromašan i bijedan, kao dijete u betlehemskoj štali, stoji čovjek-Isus na početku svoga javnog djelovanja. I upravo u tome leži veličina događaja koji se vraća svojoj srži; malo čovještvo može se osloniti samo na pouzdanje u Boga. U pustinji upoznajemo pravoga Isusa – nepotkupljivoga, mudroga, snažnoga. Njegova je čovječnost upravo božanska. U Njemu sami Bog izdržava u posve izgladnjeloj i napadnutoj čovječnosti. On ustrajava do smrti i ide najtežim od svih čovjekovih putova, da svojima otvori vrata. Događaj koji nam govori o Isusovoj kušnji je kao poziv: Pođi, put kroz pustinju iskušenja je trnovit, ali prolazan. Ja sam ga za tebe već prokrčio i utabao, slijedi moje stope! Amen.
p. Anđelko Sesar