Jr 33, 14-16
1 Sol 3, 12 – 4, 2
Lk 21, 25-28. 34-36
Prvom nedjeljom došašća počinje nova crkvena godina i priprava za Božić, za rođendan našega Spasitelja.
Čekali smo Ga. Oduvijek smo Ga čekali. Tražili smo Ga i otkrivali u mnogima, pitajući se jesmo li Ga prepoznali, znamo li čitati upozoravajuće znakove svoga vremena, ne sluteći da je dijete koje će promijeniti naš svijet Sin Božji, Poslanik – pred vratima. Dolazi. Stiže. Tiho i svečano dolazi nam naše nadahnuće i putokaz, naš smisao, početak naše ere, naše povijesti.
Jedno od posve krivih shvaćanja kojemu je kršćanstvo izloženo je mišljenje da je ono potpuno usmjereno na prošlost, a budući da je prošlost prošla, kršćanstvo nam više nema što novoga reći. Istina je da su djela po kojima nam je darovano spasenje – život, muka, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista – odavno prošli, prije dvije tisuće godina, ali ono što se zbilo iznad je vremena, ono je vječno, bezvremensko, svevremensko. Krist je još uvijek tu, osobito kad slavimo euharistiju i primamo sakramente, i nikada nas neće napustiti. Stoga se mi kršćani ne smijemo gubiti u prošlosti jer djela spasenja naše vjere nikada nisu prošla, uvijek su među nama i u nama postaju stvarnost.
K tomu treba još nešto nadodati. Pogled svakoga kršćanina koji svoje kršćanstvo svjesno živi uvijek je upravljen prema sutrašnjici, budućnosti, onome što nas tek čeka. Time se susrećemo sa zanimanjem svakog modernog čovjeka za sutrašnjicu, jer i njega “budućnost” na neki neobičan način privlači. Hoćemo li se moći teleportirati, hoćemo li osvojiti svemirska prostranstva, dobiti odgovore na još mnoga neodgovorena pitanja više tehničke nego filozofske prirode? Naravno, kršćaninov pogled u budućnost razlikuje se od pogleda modernoga čovjeka izgubljenoga među putokazima. Mi kršćani ne zaboravljamo što nam je rečeno i mislimo na upute koje su nam dane. Po njima nas čeka susret s Njim, s Njim o kojemu smo toliko čuli, po kojemu živimo. Samo tome stremimo, samo to očekujemo. Kroz dvije tisuće godina tradicija kršćanske vjere utemeljena na Božjem djelu spasenja nije izbrisana ni zaboravljena. Ljudi našega vremena brzo su spremni odreći se tradicije, što je gotovo smrtni grijeh modernog čovjeka. Mi se ne odričemo veličine Kristove i Njegovih riječi, mi ostajemo tradicionalni u vjeri Katoličke crkve.
Budućnost, sutrašnjica našega vremena neće to promijeniti. Kršćanin ne očekuje to veliko sutra unutar ovoga svijeta, nije zabrinut za ovozemaljsko. Kršćanin koji živi samo za ovaj svijet nije dostojan toga imena. I mi imamo pogled uprt u budućnost, ali, kako je govorio kardinal Newman: “Kršćanin je onaj koji upravlja pogled na Krista, a ne na neku materijalnu dobit, kratkotrajno zadovoljstvo, fizičko blagostanje.” To je ono na što odavno upozorava sv. Luka Evanđelist: „Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama, te da vas iznenada ne zatekne Onaj Dan.“ Budite spremni, budni, ne uljuljkujte se u blagodatima ovoga svijeta. Naša je budućnost Krist. Božje kraljevstvo koje je On navijestio sutrašnjica je koju mi očekujemo. Papa Ivan XXIII. podsjeća: „Ne znamo što nam sutrašnjica donosi. U rukama smo dobrog Boga, i to je izvor radosti i mira.“
Božje kraljevstvo Krist će dovršiti i usavršiti svojim drugim dolaskom.
O tome govori današnje Evanđelje. Krist će opet doći. Stoga, radi nas i radi našega spasenja, osvrnimo se unazad, poslušajmo što nam naš Gospodin govori. Taj je Gospodin, kako nam kaže današnje prvo čitanje, “pravda naša”, a po njemu će se, u neuglednoj štalici, u domu Izraelovu i domu Judinu roditi izdanak Davidov. Pravednik. Pogled prema onome koji dolazi, prema Kristu, djetetu Isusu – naš je Advent, naše Došašće, naše životno Došašće. Ono od nas zahtijeva budnost i molitvu.
U drugom današnjem čitanju sv. se Pavao obraća Solunjanima, odnosno svima nama. Upute su nam odavno dane, ne treba ih iščitavati među redovima, one su jasno napisane, uklesane kao zapovijedi Božje. Po njima se treba ravnati da bi Gospodin bio radostan što čvrsto stojimo uz Njega. Stalno „radimo na sebi“ da bismo bili još bolji, da još više napredujemo u ljubavi i dobroti srca. Ovaj poticaj ili zahtjev na isti način vrijedi i danas. Tu je sadržan sav program došašća, program za četiri nedjelje Očekivanja, za Došašće našega života.
Stoga, osvrnimo se, osluhnimo lahor koji se provlači Davidovim gradom Betlehemom, sklopimo oči, čisti i spremni. Uskoro će se roditi Sin Božji, Mesija. Doći će radi nas, radi našega spasenja! Još jednom dana nam je prilika da mu se poklonimo, da u plaču djeteta Isusa prepoznamo krik čovječanstva, čin novog rođenja, nove prilike za obraćenje. Poklonimo se Kralju, svečano poput mudraca s Istoka, ne bojmo se Herodove odmazde, Heroda je uvijek bilo i uvijek će ih biti… Rodit će se jači od njega, jači od vihora i čvršći od planina, jak kao ljubav, mudriji od morskih dubina, glasniji od huka valova… Sve je Njegovo i po Njemu! Čekajmo ga budni, sa svjetiljkama punim ulja. Amen.
p. Anđelko Sesar