Iz 2, 1-5
Rim 13, 11-14
Mt 24, 37-44
U „onaj dan“ svijet više neće biti isti. „Dom Jakovljev“ odložit će oružje i „mačeve prekovati u plugove Gospodnje, a koplja u srpove“. U domu Davidovu zavladat će mir jer ćemo, kako kaže sveti Pavao u današnjoj poslanici Rimljanima, „odložiti djela tame i zaodjenuti se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom.“ Taj dan doći će s novim i konačnim silaskom Krista. Premda je vrijeme došašća u kojemu s radošću očekujemo rođenje djeteta Isusa, svetopisamska čitanja zadržavaju se na drugim „silascima“ pravde na zemlju, pravde za kojom toliko čeznemo i vapijemo. Prorok Izaija sluti kraj svojedobne Judeje i Jeruzalema, i novo vrijeme u kojemu ćemo se svi uspinjati na Goru Gospodnju, u Dom Boga Jakovljeva, i napokon krenuti Njegovim stazama. I sveti Pavao naviješta mir nakon noći u kojoj smo se izgubili, nakon blata u kojemu smo se posve okaljali, nakon svih naših doslovnih i simboličkih „pijanka i pijančevanja, priležništava i razvratnosti, svađa i ljubomora…“ Zavladat će Božja pravda, zazelenjet će Njegovi pašnjaci, odjenut ćemo se u bijele haljine satkane od svilene paučine, a s neba će, kao u Matoševom „Notturnu“, zarositi mir. Bit će to „u onaj dan“ za koji nam se valja pripremiti.
Počinje nova crkvena godina – a s njome i nova nada, nova šansa, nova radost iščekivanja rođenja djeteta koji će svijetu donijeti mir i koje će ga, bar u vrijeme adventa i božićnih svetkovina, ujediniti i pomiriti, uljuditi i uspokojiti u njegovim nemirima. Ne možemo misliti na trenutak Njegova rođenja ne misleći na Njegovu smrt i najavu još jednoga, ovaj put definitivnoga silaska na zemlju. Veseliti se Njegovu rođendanu ne misleći na to kako smo Ga otpravili s ovoga svijeta bilo bi ludo, a mi bismo bili nalik djevicama bez ulja u svjetiljkama. Doista, mi kao kršćani znamo na kako su jezovit način za nas probijeni Njegovi dlanovi koji su nas i u tome trenutku blagoslivljali, milovali, tješili i pružali nam se kao oslonac kada smo, na koljenima i očajni zbog izdaje, jecali više nad sobom i svojom sudbinom nego nad Njime. S pravom.
Misliti na dolazak Krista neodvojivo je od misli na konačnu „selekciju“. Ta riječ zvuči zastrašujuće hladno, bešćutno, znanstveno, nimalo ljudski. Nimalo ljudski? Pa nije li riječ „ljudskost“ u našemu vokabularu rjeđa od riječi „selekcija“? Jest. Zato nam valja biti pripravan. Doći će „onaj dan“, najavljivan u Pismu, za koji nam se valja pripremiti. Stoga, ne mislimo da imamo vremena, ne odgađajmo mirenje s Gospodinom za drugi put, ne kupajmo se u Leti, rijeci zaborava, misleći da su nam naši grijesi zaboravljeni i otpisani, nego u Jordanu, rijeci u kojoj smo kršteni, koja je simbol primanja Krista. Mislimo da imamo vremena. Nemamo. Mislimo da će nam se kraj najaviti vidljivim znakovima. Pa jesmo li slijepi? Ne vidimo li ih odavno? Ne prelijeva li se Gospodinova čaša do te mjere da bi uskoro mogao uslijediti novi potop? Ne pripravlja li Gospodin novoga Nou koji revno gradi arku na novome Araratu, dok se mi, ne sluteći katastrofu, opijamo i bančimo, ženimo i udajemo, predajemo požudama, gubimo u svakodnevnim stvarima, ostavljajući Gospodina pred vratima, da malo pričeka jer još nismo „odjeveni“ u čisto ruho? „Onaj dan“ je možda baš ovaj, ili pak sutrašnji. Zašto mislimo da imamo vremena? Zašto mislimo da ćemo se upravo mi i naši potomci naći u korablji? Nećemo li biti među utopljenicima koji se love za plutajuće grane, slamke spasa, kao za polomljene ruke svake nade? Ne budimo zatečeni kao ljudi u Pompejima koje je Vezuv „iznenadio“, okamenjeni za sva vremena u pozama i situacijama u kojima su se zatekli – u polju, u mlinu, za ručkom, u poslijepodnevnome drijemanju… Treba bdjeti jer ne znamo „ni dana ni časa“. „Kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi…“, kaže današnje evanđelje.
Svi mi priželjkujemo točnost, cijenimo pouzdanost, a netočnoga čovjeka izbjegavamo jer se na njega ne možemo osloniti. Nestrpljivi smo, dogovoreno je vrijeme važnije od novca, zadane rokove se „ne probija“, ne razbacujemo se vremenom (barem tako mislimo) i spremni smo radije platiti nego čekati. Znanost tvrdi da u prirodi sve radi kao najprecizniji švicarski sat i da u njoj od pamtivijeka funkcionira nepogrješivi vozni red. Pa ipak, Gospodar prirode je nepredvidljiv i ne možemo znati kada će ono što je najavljivao – ostvariti. Zapravo, možemo, jer znakovi vremena jasno najavljuju kraj, ali nekako uvijek mislimo da brane još uvijek obuzdavaju podivljalu bujicu i da ćemo još malo odolijevati prije novoga potopa. Dakle, slutimo, ali prolongiramo svako suočavanje s istinom, zatvaramo oči pred upozorenjima prirode, pred ljudskim grijesima i svime onime što nas nezaustavljivo privodi kraju.
Pa ipak, Bog ljubi sve što je stvorio. I kad, po našem mišljenju, uništava ono što je djelo Njegovih ruku, On priprema temelje svoga novoga i konačnoga kraljevstva.
Kad je Noa, po Božjoj zapovijedi, gradio svoju lađu, ljudi su ga ismijavali. Nismo li i mi takvi prema prorocima svoga vremena? Ne smatramo li ih paranoicima podleglima teorijama zavjere, apokaliptičarima, kataklizmičarima koji nas gnjave svojim propovijedima? Nisu li nam smiješni suvremeni Noe koji su se osamili, poput Ninivljana obukli u kostrijet i počeli pripremati za Kraj? Smiju li se i nama kada idemo u crkvu, svetkujemo isto što i naši praoci? Jesmo li i mi, u očima cinika, anakroni idolopoklonici okruženi suvenirima iz prošteništa kojima se utječemo kao primitivci totemima? Ili pak slavimo Gospodina, vlastitoga Boga i Boga naših pradjedova, dokazujući tako svoju vjernost i ljubav?
Jednom će osvanuti jutro Istine. To će biti „onaj dan“. Zatečeni, nedovršenih poslova, neizmireni s bratom – bit ćemo nespremni. Neumiveni, odjeveni u stare i iznošene prljave haljine, stat ćemo pred Gospoda. Nismo Ga očekivali, iznenadio nas je, nismo Ga čuli, nismo čuli Njegove korake… Nismo umili lice jordanskom vodom, namirisali se ljubičicama i odjenuli čisto, bijelo ruho. Nismo pogasili svjetiljke, pepelom posuli toplo ognjište, zaključali kuću. Još sinoć sve je bilo po starome – planovi, poslovi, rutina, inercija – a jutros, evo, sve biva stavljeno pred lice Istine. Tako će biti u „onaj dan“ kad, pred našim očima, majka zemlja bude uranjala u tamu. Bit ćemo nasmrt prestrašeni ne shvatimo li ozbiljno upozorenja. Budimo pripravni, da budemo među spašenima za koje će Gospodin čuvati novo svitanje i novu mirisnu zoru, na orošenim pašnjacima vječnosti. Bdijmo – to je Kristov najbolji, a za nas najkorisniji savjet. To je naša prilika. Amen.
p. Anđelko Sesar