Ez 17, 22-24
2 Kor 5, 6-10
Mk 4, 26-3
Ovu bismo propovijed mogli započeti poput psalma: velika je i nemjerljiva snaga Božja, vječno je kraljevstvo Njegovo!
Čitanje iz Knjige proroka Ezekiela nudi starozavjetnu prispodobu kojom Jahve, svemoćni vladar svega što živi i diše, dokazuje svoju snagu. Gospodin, dakle, ima snagu i moć činiti što mu je drago, iako se često ne služi adutom sile da bi dokazao svoju superiornost i vlast nad svime što postoji. Njegova je snaga nemjerljiva, njome može planine premještati, skretati riječne tokove, naplaviti pustinje i isušiti mora. Njegova je moć tolika da može otpuhnuti zvijezde s neba ko prašinu sa zaboravljene glinene posude, utrnuti sunce kao plamen uzdrhtale svjećice koja je ionako jedva odolijevala vjetru. Može se poigravati olujama i potresima kao bezazlenim igračkama, rušiti zemaljska kraljevstva kao da su od karata, pa ih opet graditi kao nadu, znajući da će i njih lako razrušiti ako to poželi. Jahve je svemoguć i Njegova je mišica snažna, o čemu svjedoči i prispodoba o cedrovu stablu. Bog se očituje kao moćnik: “… s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posaditi je na gori visokoj, najvišoj… razgranat će se ona, plodom uroditi i postati cedar predivni.“ Gospodin, dakle, ima moć mijenjati svijet mimo svake logike i prirodnih zakona, što dokazuje i nastavak čitanja: „… prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih. I sve će poljsko drveće znati da ja, Gospodin, visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem, zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.“ Gospodin, koji ne krši obećanja, svima daje do znanja da je sve što je od ovoga svijeta – u Njegovoj moći, pa i zakoni prirode, i zakoni ljudskoga uma, i zakoni uzročno-posljedičnih veza, i zakoni zdravoga razuma, a ponajprije zakoni zasluga. Bog ima drugačije standarde, drugačije parametre, na drukčiji nas način vrednuje nego vladar zemaljski. Prema Njegovim kriterijima drugačije ćemo biti rangirani za stolom nebeskim. Do Oca neće sjediti neki slavni zemaljski vojskovođa koji je poput stroja izvršavao vladareve naredbe i za svoja postignuća bio dobro nagrađen titulama i zlatnicima, nego siromah koji je znao da najprije treba tražiti Kraljevstvo nebesko, a da će mu onda i sve drugo biti nadodano. Do Oca će, dakle, prije sjediti siromah meka srca i široke ruke, blaga smiješka i sućutna zagrljaja – kao što nas je naučio Novi, Kristov zakon.
U Gospodinovoj je „ovlasti“ ponizivati ohole, jake i samouvjerene, a uzvisivati ponižene, odbačene i „nepotrebne“. U Njegovoj je „ingerenciji“ nagrađivati skromne i male, a zemaljske zaslužnike i dobre sluge zemaljskih zakona vratiti na kraj reda da strpljivo čekaju ulazak u kraljevstvo nebesko. U Božjoj je moći od krhke, najtanje grančice cedra razlistati stablo veliko poput kape nebeske, u kojemu će se gnijezditi sva krilata Božja stvorenja, i pod čijom će krošnjom naći hlad, odmor i zaštitu od oluje sva zemaljska Božja bića. U Njegovoj je moći jednim udarcem goma spaliti zdravo, jedro, zeleno stablo koje se dičilo plodovima i kitilo njima kao zaručnica najljepšim naušnicama, a suho drvo, naplavljeno morem, isušeno žegom, davno iščupanoga korijena i s godinama izgubljene svake snage – natjerati da oživi, zazeleni, dade ploda i digne grane k nebu, poput ruku koje dižemo Ocu zahvaljujući mu za sve darovano.
A kako će nas to Gospodin vrednovati? Što je naše najveće iskušenje? To je naše tijelo. Ono je tijesak, filtar, sito, cjedilo. Kroza nj trebaju proći samo sokovi ovoga svijeta, dok pljeva, otpad i kora trebaju ostati s druge strane, da se bace i odbace. O tijelu je riječ i u današnjem obraćanju svetoga Pavla Korinćanima: „… najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina… jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svatko dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.“ Naš odnos prema tijelu svrstat će nas na naše konačno mjesto, uputiti na definitivno odredište. Tko je ugađao tijelu, kime je tijelo upravljalo kao sebični, pohotni i pohlepni kormilar – neće biti među uzvanicima na završnoj svečanoj gozbi. Tko je pak tijelo prekoravao, obuzdavao, susprezao i kontrolirao, a jačao duh i kuću gradio na temeljima duha – bit će među najbližima svečaru.
Božja je snaga velika, Njegova su čudesa fascinantna, a Njegova mašta poput razlistane krošnje pune boja i oblika. Njemu ništa nije ni strano ni nemoguće, pa ni od zrna gorušice, najmanjega od sviju zrna, načiniti široku sjenatu krošnju u kojoj se gnijezde ptice nebeske. Čovjeku je sve dano, sve gotovo servirano. Spavao on ili bdio, Božji se ustroj odvija automatski – posijano sjeme klija i raste, prerasta u stabljiku, pa u klas, pa u puno zrnja na klasu – kruh naš svagdašnji. Na čovjeku je samo da uzme srp i požanje darovane plodove. Upravo nam se tako daje Gospodin u svoj svojoj veličanstvenosti. On je naša nasušna potreba, On je naša hrana. Treba ga samo prepoznati i odabrati, latiti se posla i požeti darovane plodove, te namiriti gladno tijelo i gladni duh. Žetva je kruna svakoga posla, ali i svake strpljivosti. Treba biti vjeran Bogu i znati da se, uz Njegovu pomoć i u skladu s Njegovom veličanstvenom idejom, sve odvija prema Njegovoj savršenoj zamisli. Sve samo od sebe raste i razvija se onako kako treba, kako je zapisano, kako je zamišljeno. Ništa ne možemo požurivati, ne možemo intervenirati, trebamo biti strpljivi i znati da će nam se zlatna zrnca na rasplesanome klasu dati kao mirisni, topli kruh na gozbi Gospodnjoj na koju ćemo, marljivi, skromni i strpljivi, sigurno dospjeti. Jednom bačeno sjeme nemoguće je posve iskorijeniti. Ono što je Gospodin zasijao neće izbrisati vrijeme. Povijest svjedoči o potpuno nestalim kraljevstvima i civilizacijama, o raskolu unutar same Crkve, o papama, biskupima i svećenicima koji su zakazali, sablaznili, odvratili ljude od krila majke Crkve, ali zasijano Božje sjeme nisu iskorijenili jer je nemoguće zatrijeti Kristovu ostavštinu: živu Riječ kao živi izvor koji prodire iz dubine zemlje i koji je nemoguće prešutjeti, zatomiti, obuzdati i odvariti od radosnog žuborenja života. Na Božjoj se, dakle, njivi život odvija i mimo nas, ali mi moramo znati što žeti kada dođe vrijeme žetve. Ne žanje se kukolj nego zlatno klasje. U žitnicu se spremaju samo plodovi rada i strpljenja koji donose još veće blagodati, a ne uporni i tvrdoglavi korov koji se probija i kroz kamen ne bi li ugušio ono lijepo, zdravo, pitomo u nama. Očeve su zamisli fascinantne kao šareno podmorje puno boja, znajmo da smo dio toga grandioznoga plana i vjerujmo u savršenu finalnu sliku svijeta, mozaik koji je osmislio naš Stvoritelj koji se svime može poigravati kao perlama, stakalcima, kamenčićima.
Gnijezdimo se, dakle, i mi u mirisnim krošnjama Njegove cedrovine, odmorimo se u Njegovoj hladovini i znajmo da se na svijetu ništa ne događa bez dodira Njegove mudre, snažne, veličanstvene ruke stvaralačke koja od kaosa čini kozmos, od nereda sklad, od mrtva stabla zelenu krošnju, od sjemena gorušice veličanstvenu sjenu za sva Božja stvorenja. Amen.
p. Anđelko Sesar