Jr 20, 10-13
Rim 5, 12-15
Mt 10, 26-33
Pogani su vjerovali u sudbinu, u božanstva sreće kojima su prinosili žrtve da bi imali sretniji život. Kod Grka je božica Tiha bila obogotvoreni slijepi slučaj, čiji su znakovi govorili o njezinoj nestalnosti, a i kod drugih naroda imala je isto obilježje. Kako se nesigurno osjećao čovjek vjerujući u to, nabolje možemo saznati iz književnosti tih naroda. Tako Sofoklo kaže: Jer sreća diže, sreća vazda obara i sretna ko i nesretna. Čak su i grčka božanstva bila podvrgnuta sudbini, pa u čemu da čovjek onda nađe oslonac? O tome će sveti Augustin reći u svojim Ispovijestima da je čovjek na svijetu bez Boga u stanju stalnog straha i tjeskobe, jer i kad je sretan, zna da će to stanje proći – boji se prestanka sreće, a ona će prestati, ako ne prije, onda u trenutku smrti. Odatle nemir, pesimizam antičkoga svijeta, fatalizam istočnjačke filozofije i duhovnosti. Nema čvrstog oslonca na koji bi čovjek mogao osloniti svoje slabe snage.
Upravo se po tome, u temelju, Sveto pismo razlikuje od svih vjerovanja, učenja, filozofskih i duhovnih sustava: po sigurnosti i sreći, spokoju koji daje usprkos svim vidljivim nedaćama i kušnjama, mukama ovog zemaljskog života. Bog je gospodar svega, svemoguć, dobrostiv, milosrdan i nema drugih bogova osim Njega. On svojom riječju razgoni sve lažne bogove, uništava idole, izbavlja čovjeka od propasti. On ne tjera strah u kosti, nego izgoni svaki strah jer je sama ljubav i dobrota. On čuva pravednika od propasti i ne da da pravednik smrti ugleda.
Zato je starozavjetni prorok, bio u ne znam kakvim nevoljama – proganjan, mučen, satrven – u duhu jak i vjeran svome poslanju. On zna da je Bog taj koji je jači od svakog zla i moćniji od svake vlast te da služba njemu znači sigurnost i u najvećem užasu i napuštenosti: «Sa mnom je Gospodin kao snažan junak!»
Zna da je sve u Božjim rukama i da Gospodin sve okreće na dobro onima koji u Njega vjeruju, koji Ga traže. Zato zanosno pjeva psalmist: «Neka ga hvale nebesa i zemlja, mora i sve što se u njima miče.» Čovjek koji vjeruje Gospodinu, nema straha, svjestan je da Bog upravlja svime, da i zlo izvodi na dobro. A da ovaj svijet nije savršen i da u njemu ima zla, čitamo od prvih stranica Biblije. Zlo nije u Božjem naumu. Znamo da je ušlo u svijet po neposluhu Adama i Eve, po prijestupu Božje zapovijedi. Na to podsjeća i sv. Pavao u poslanici Rimljanima: «Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt…» Ali on tumači Božji naum da nas od zemaljskih bića posinjenjem učini nebeskima. Zato naviješta Radosnu vijest: «Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu.»
A naviještati Radosnu vijest temeljno je poslanje Isusovih učenika. Prije nego će se zbiti ono zbog čega je došao na ovaj svijet, najprije u slikama govori buduće događaje svojim učenicima – pripremajući ih skrovito. Ipak, zapovijeda im: »Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte po krovovima.» Svjestan u svojem božanskom sveznanju da će i oni, kao svi istinski proroci i službenici Božji, u svijetu biti progonjeni i ubijani, ohrabruje ih i upozorava: «Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga, koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu…» Otvara im dimenziju vječnosti i pokazuje jedini razlog straha: grijeh. Govoreći o vrapcima i vlasti Božjoj nad prirodom, podsjeća ih da su vrjedniji od nje i da se ne boje «jer su im i vlasi na glavi izbrojene.» Obećava im: «Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.» Dakako da ove riječi valja shvatiti u doslovnom smislu. Svi su apostoli položili doista svoj život za Isusa, umrli mučenički, osim Ivana koji je bio protjeran na Patmos, što je predstavljalo isto tako odricanje od vlastitog života zbog Isusa.
Nama se danas čini da mi nismo izloženi kušnji u tom smislu jer nam tjelesni životi nisu ugroženi, ali često zaboravimo da je istinsko značenje ovih riječi takvo da i nas obuhvaća. Odreći se Isusa znači staviti vlastiti život, interes, želju, cilj ispred Isusa. To znači ostati stari Adam, zemaljsko biće i ne doseći savršenstvo djeteta Božjeg. Kolikima je važnija karijera, položaj, moć, ugled među ljudima od ovog što Krist traži? Ima takvih, na žalost, i u Crkvi. Takvima Gospodin kaže: Primili ste svoju plaću! Koliko je kršćana koji svoju sigurnost traže u visokoj školi, unosnom poslu, bankovnom računu, dobrim poznanstvima i vezama, a ne u Kristu? Nikad ne smijemo zaboraviti da je naše srce tamo gdje nam je blago. Ako nam je blago u materijalnom, prolaznom, nevrijednom, nikad nećemo otkriti onu njivu s blagom, onaj biser iz evanđelja, nikad nećemo doći u kraljevstvo nebesko. A Krist nas upravo na to poziva. Nama je prepustio izbor. Odazovimo se. Amen.
p. Anđelko Sesar