Am 7, 12-15
Ef 1, 3-14
Mk 6, 7-13
Nitko ne voli čuti istinu, osobito ako ona bolno osvještava, otrežnjuje, na silu otvara poglavlja koja ne želimo, a uz to nas prekorava zbog naših postupaka. To je osjetio i prorok Amos, poslan od Boga da, kao i mnogi prije i poslije njega, upozore narod na zlu kob koja će ih snaći ukoliko ne budu živjeli prema Božjim zakonima, budu li ignorirali Božja upozorenja i okretali glave od suočenja s istinom. Amos u Betelu prenosi Jahvina upozorenja, navještajući propast Izraela, smrt njegova kralja Jeroboama i izgnanstvo njegova naroda, no kako nitko ne voli zloguke proroke, otpravljaju ga odande riječima: “Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judinu, ondje jedi kruh i ondje prorokuj, ali u Betelu da više nisi prorokovao…” Izrael okreće leđa Jahvi, narod je neposlušan, kralj tašt, a svećenstvo oholo. Upravo je svećenstvo trebalo igrati ključnu ulogu u održavanju bliskosti naroda i Boga, ali je zakazalo, kao i nebrojeno puta u povijesti. Osim toga, ljubomorno je na svakoga tko se miješa u njihov odnos s Nebom, otresito prema svakomu tko im, pa i dobronamjerno, želi ukazati na pogreške ili propuste. “Rod smo izabrani – kraljevsko svećenstvo”, svete su riječi koje su i danas, nažalost, nerijetko na klimavim nogama. Kad je svećenstvo oholo i narcisoidno, kad nosom para nebo i ponaša se drsko, kad misli da je ono pozvano suditi, presuditi i osuditi – vrijeme je da sam Gospodin intervenira. Amos odgovara svećeniku Amasji da on nije “profesionalni” prorok nego stočar i uzgajivač divljih smokava, ali da ga je sam Gospodin “uzeo od stada” i “prekvalificirao”, poslavši ga u Izrael.
Bježimo li i mi od suočavanja s istinom? Zaziremo li od svakoga tko nas podsjeća na naše pogreške, okrećemo li leđa istini, skrivamo li pogled od svjedoka naših promašaja i propusta, izbjegavamo li pogled u ogledalo koje nas razotkriva, ogoljuje pred nama samima? Volimo samo one s kojima se osjećamo dobro, čijom smo slikom nas samih zadovoljni, iz čije smo perspektive lijepi, pametni, duhoviti, zanimljivi…? Nije li ugodnije s takvima, nego s onima koji nas, pa makar diskretno i blago, prekoravaju zbog naše umišljenosti, neskromnosti, drskosti? Nije li uvijek ljepše s onima koji nam se dive nego s onima koji u nama vide naše ljudske slabosti, koji nas pomalo čak i sažaljevaju? Ne poželimo li takvima reći da nas ostave, da odu propovijedati, moralizirati, popovati i soliti pamet drugdje i drugima? Ne kažemo li im da najprije pometu ispred svojih vrata, da potraže trun i u svojemu oku, pa će naići i na brvno? Ne poželimo li ih otpraviti kao i Amosa, bagatelizirajući njihova upozorenja, izrugujući se njihovu poslanstvu s Neba, njihovo zastupništvo Kraljevstva pravde i samoga Jahve?
Imamo li snage suočiti se sa samima sobom? Znamo li slušati? Umijemo li prepoznati riječi samoga Gospodina?
Kao što je starozavjetni Jahve slao proroke da obraćaju svijet i navještaju dolazak Spasitelja, tako i Krist šalje svojih dvaneset učenika da pođu na put i propovijedaju Radosnu vijest. “Opremivši” ih Duhom Svetim, zapovjedi im da ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca, ni rezervnu haljinu. Tek štap kao oslonac u neumornu hodanju i sandale da noge izdrže stotine milja i krhko tijelo neizmjerne duhovne snage. Ostalo će nekako, samo po sebi, doći. Uvijek ima dobronamjernika koji će ponuditi konak iscrpljenom putniku, uvijek će se naći kakva Samaritanka koja će žednome dati vode… Naići će milosrdni brat koji će siromahu darovati svoju gornju haljinu, dati mu komad od svojega kruha, zalogaj ovčjeg sira, koju suhu smokvu. Oni su ravnoteža, balans onima zbog kojih su Dvanaestorica poslana na put. Nisu poslana radi milosrdnih, dobronamjernih, darežljivih, sućutnih. Poslana su radi svih onih koji nisu takvi. Poput Amosa će neumorno upozoravati na dolazak Gospodnji, na ponovni Kristov silazak, na Sudnji dan… Molit će ljude da se obrate, da se poput Ninivljana odjenu u kostrijet i pokaju. Svojim će primjerom pokazivati da čovjek može biti bogat i u siromaštvu. A oni koji ne povjeruju njihovim riječima, koji ih ne ugoste i ne pruže im okrjepu – ne kao izaslanicima Krista nego kao umornim putnicima – bit će kažnjeni zbog svoga sljepila. Bili ste kod njih, pokucali na njihova vrata i srca, ali vas nisu primili. Otresite na njihovu pragu prašinu sa svojih sandala kao znak da ste tu bili i dali sve od sebe da i ti bezvjerci upoznaju Krista po kojemu na bolesne polažete ruke i ozdravljate ih, po kojemu iz opsjednutih istjerujete Belzebuba, po kojemu goli i bosi opstajete u svijetu bez milosti.
“Uglaviti sve u Kristu – na nebesima i na zemlji”, kako sveti Pavao apostol u današnjoj poslanici poručuje Efežanima, neka bude i naša odluka. Poznajemo riječi Amosove, Jeremijine i Izaijine, Jonine i Mihejeve, Malahijine i Habakukove; slušali smo Mojsija i Iliju; čekali rođenje Sina Božjega; s Ivanom Krsiteljem dočekali Isusovo istupanje u javnosti, a onda upijali Njegove riječi i riječi kojima je, po Duhu Svetome, obdario svoje učenike. Pružimo prenoćište bratu u nevolji, nahranimo umornoga putnika, ne budimo među onima kojima su kucali, a koji su se pravili da nisu doma, ne dopuštajući da bilo tko ili bilo što poremeti sigurnu rutinu u kojoj žive, ugodno sljepilo koje ih pretjerano ne uznemirava jer su ionako navikli živjeti u mraku. Amen.
p. Anđelko Sesar