Pnz 30, 10-14
Kol 1, 15-20
Lk 10, 25-37
Neki svećenik i jedan vjernik koji je uvijek bio redovit na nedjeljnoj svetoj misi, nakon što je misa završila, uputili su se kući. Pokraj puta ugledaše čovjeka u nevolji… Sličnu priču Isus je ispričao zakonoznancu da bi mu objasnio tko je njegov bližnji, mada je zakonoznanac to ionako znao jer ga je to poučila njegova savjest.
Ima ljudi koji, da se nekako opravdaju, kažu: čovjek je sam kriv za svoju nesreću. Ako ženu tuče muž, sama je kriva što se uopće udala za njega. Ako joj je dijete neposlušno i prgavo, opet je sama kriva jer ga nije dobro odgojila. Bolesni je kriv jer je zanemarivao svoje tijelo; siromah je kriv jer je neradnik i nesposobnjaković; usamljeni je kriv jer sam sebe izolira – očito je naporan, pa tko će slušati tuđu muku… Svatko je sam prouzročio svoju nesreću. Pijanac je sam kriv jer ne može odbaciti najnižu slabost, kockar također jer se ne može othrvati strasti, njihove su nesretne obitelji same krive što to još uvijek gledaju, što ih nisu odavno napustile i prekrižile, nego trpe jad kao kakvi mazohisti. Prosjakinja sigurno za darovanu milostinju neće kupiti kruh djetetu, nego će spiskati na tko zna kakve gluposti ili poroke. Zašto takvima pomagati? Zašto moramo remetiti svoje planove, gubiti vrijeme i novac? Zašto se taj jadni prizor koji traži reakciju sada tu ispriječio? Zašto sam išao tim putem i ugledao nevolju koja me sad žulja kao kamen u cipeli i inkomodira u mojoj bezbrižnosti?
Bez obzira na to je li onaj koji je u nevolji kriv ili nije, kršćaninu to ne smije biti zapreka u priskakanju u pomoć. Jer, Bog oprašta krivnju, pa je i mi trebamo oprostiti da se i nama oprosti. Bog sudi i prosuđuje, ne mi. Nas se ne tiče je li netko dobio batina po zasluzi. To će Bog procijeniti, na nama je da prebijenome pomognemo. Po Isusovu zakonu, kad je netko u nevolji, ne treba pitati za uzrok nesreće, nego u unesrećenome gledati svoga bližnjega i iskazati mu ljubav. Tako nam je jasno zapovjedio Krist Gospodin.
Kršćanin ne pita tko je kriv i koliko je kriv. On vidi čovjeka u potrebi, kojega Isus naziva jednim od naše braće. Nema, dakle, „stranca“ koji nam ništa ne znači, pokraj kojega smijemo proći kao pokraj turskog groblja. Ne možemo i ne smijemo zanijekati one s kojima nas Isus povezuje gotovo rodbinski. Ne smijemo propusti iskazati ljubav i milosrđe potrebitome, to je bit i današnjega evanđelja. Po tko zna koji put Gospodin nam to naglašava. Isto tako, pomoć će često stići upravo od onih od kojih to najmanje očekujemo – od Samarijanke koje će nam dati vode, od Samarijanca koji će nam očistiti rane, nahraniti nas i osigurati nam konačište. Tako se pomaže braći u nevolji! Jesmo li, dakle, dobro razumjeli Boga? Bog se zauzeo za nas i osjetili smo silnu radost. Ne bismo li se i mi trebali iz zahvalnosti zauzeti za svoga bližnjega – usamljenog susjeda, bolesno dijete, čovjeka koji je nenadano postao udovac?
Leži li siromah na tvome putu, moraš mu se staviti na raspolaganje, pa taman „izgubio“ dragocjeno vrijeme, makar bio u neopisivoj žurbi, makar izgubio milijune. Prepriječi li ti put siromahova jeftina proteza koja mu glođe i ranjava nogu izjedenu gangrenom, moraš se zaustaviti. Okrzneš li, trčeći za karijerom, prosjakovu ispruženu ruku, osvrni se, udijeli milost. Jer, nisu potrebiti samo rijetki starozavjetni gubavci, ili gladni negdje daleko u Africi – mnogo je na razne načine gladnih i potrebnih. I opet si u iskušenju pa ćeš reći da ti nisi kriv što ima bolesnih i gladnih u svijetu. Krive su socijalne strukture, tajkuni koji su opljačkali njihove zemlje, diktatorski režimi, socijalno neosjetljive vlade… Krivi su i sami jer su nerijetko lijeni, jer im je takav mentalitet, jer nemaju ni karaktera ni discipline, jer bi želi bez da siju. Krivi su lopovi, okupatori, huškači i imperijalisti. Krivo je nagomilavanje oružja, korupcija, imperativ zarađivanja, nebriga za prirodu. Kada svega toga ne bi bilo, mogle bi se pobijediti nepravda i bijeda u svijetu. S bajoslovnim milijardama koje se zarađuju na sirotinji moglo bi se puno učiniti. Ako milijuni trpe, onda milijuni trebaju pomoći. Ako je moguće organizirati i urediti svjetsku privredu, ili pak pokrenuti svjetski rat, onda je moguće organizirati i ublaživanje bijede u svijetu. Dakako da jedna lasta ne čini proljeće i da sami ne možemo mnogo, ali možemo biti mala gruda snijega koja se, koturajući nizbrdo, pretvorila u lavinu. Treba dati sve od sebe, ne odustati!
Međunarodni crveni križ i Caritas tek neznatno, ma koliko se trudili, ublažavaju veliku bijedu čovječanstva u svim krajevima svijeta. Oni spašavaju čast i dostojanstvo čovjeka od samoponižavanja i samouništenja. Neki će reći da mnogi iza paravana nastojanja da spase čovjeka zapravo traže isključivo osobni profit. Dakako da ima i takvih, svakodnevno smo svjedoci toga. No, mi ne budimo takvi. Zar nije počovječenje čovjeka „profit“? Ni čovječanstvo ne živi samo od svoga profita, dobiti, zarade, „suficita“ – više živi od ljubavi iz koje se rodio i za ljubav zbog koje se rodio. Gospodinova je izričita zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svoga… i svoga bližnjega kao samoga sebe!“ U istoj zapovijedi isprepliću se dvije ljubavi, prema Bogu i prema čovjeku. One se spajaju, stapaju, pretaču jedna u drugu, posve poistovjećuju. Ljubiti Boga i bližnjega jedno je te isto. Stoga, prigni se, pomogni. Zastani, osvrni se, budi poput Samarijanca, učini koliko možeš. Ne zatvaraj oči pred nevoljom. To nije diskrecija, to je grijeh, kukavištvo i komocija. Imaj srca i za onoga koji ti je nekoć zalupio vrata, obrao tvoje voće, srušio tvoj dom. Pokušaj u njegovu vapijućem pogledu ugledati Kristovo lice, Kristove oči. Zapamti, samo Gospodin sudi. Imaj milosti. Ljudska toplina nije rezervirana samo za južnjake ili istočnjake, nježnost nije svojstvena samo ženama, mlakonjama, kukavicama, sladunjavcima. Naprotiv! Milost, ljubav i sućut divovska su snaga, jaka i muževna krepost. Mnogi bi Krista rado češće vidjeli borbenijega, sličnijega onome u hramu koji je bičem istjerao trgovce i kamatare. Ali ne! Upravo je On najčešće nježan, blag, milostiv i strpljiv. Taj je Krist na križu umro za svoje neprijatelje! Stoga, zastanimo i mi pred svakim molećivim pogledom. Ne žurimo se, nećemo nikamo zakasniti. Ne možemo zakasniti na gozbu Gospodnju. Krist će nas pozvati: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega i primite u baštinu sve što vam je pripravljeno od postanka svijeta, jer što god ste jednomu od najmanjih učinili, meni ste učinili.“ Po milosrđu ćemo baštiniti život vječni – to je odgovor na naše pitanje i na pitanje zakonoznanca iz evanđelja. Amen.
p. Anđelko Sesar