Mudr 12, 13. 16-19
Rim 8, 26-27
Mt 13, 24-43; 13, 24-30
Najvažnija je poruka današnjih čitanja ljubav i dobrota Božja u svjetlu Njegove moći i pravednosti. Bog sudi pravedno i upravlja nama s velikom pažnjom.
Knjiga Mudrosti naglašava to ističući da je Božja moć načelo Njegove pravice: On je gospodar svega, svime vlada i može sve poštedjeti. Sretni su oni koji to vide i priznaju – takvi, poučeni Božjom pedagogijom, znaju da trebaju biti pravedni i čovječni.
U Njemu je naša nada jer je spor na srdžbu, dobar i rado prašta kad se čovjek kaje za svoje grijehe. Milosrdan je i blag. Svoju jakost pokazuje samo onima koji ne vjeruju u puninu njegove moći. Kako je sama ljubav i vjernost, i to čini za čovjekovo dobro – da se kaznom drskost drznikova iskorijeni pa da mu dušu spasi.
O Božjoj pravednosti sveti Ivan Vianney kaže ovako: «Dragi Bog nije okrutan, ali je pravedan…Mislite li da će vas On dočekati raskriljenih ruku ako ste Ga cijeli život obescjenjivali? Kako za milost, tako i za grijeh postoji određena mjera: kad se ona napuni, Bog se povlači od nas. Što biste mislili o ocu koji sa svojim zlim djetetom postupa isto kao s onim dobrim? Ne biste li mu predbacivali da nije pravedan? Isto tako Bog ne bi bio pravedan kad ne bi pravio razliku između onih koji mu služe i onih koji ga vrijeđaju.»
Cilj je kršćanina kraljevstvo nebesko. O njemu Isus progovara u prispodobi o sijaču koji sije dobro sjeme na svojoj njivi, ali dok njegovi ljudi spavaju, njegov neprijatelj posije kukolj, što se uočava tek kad usjev uzraste i isklasa. Ipak, gospodar ne želi da njegovi ljudi trgaju kukolj jer bi mogli i pšenicu iščupati, nego zapovijeda da čekaju žetvu, kad će rastaviti kukolj od pšenice. Poučava nas da je sijač On, Sin Čovječji, a da je neprijatelj đavao, pšenica da su sinovi Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Žetva će biti svršetak svijeta kad će se razdijeliti te dvije stvarnosti koje se u ovozemaljskom životu ne mogu uvijek jasno razlučiti, jer se radi o čovjekovoj nutrini.
Crkva je, prema Drugom vatikanskom saboru, „klica i početak“ kraljevstva Božjega. U Crkvi ima pšenice i kukolja. Mogli bismo reći da je to otajstvo o kojemu su kršćani pozvani uvijek iznova promišljati kako ne bi izgubili strpljivost pa počeli sami suditi i presuđivati, preuzimajući tako Božje pravo. Mišljenje da vidljiva Crkva treba biti samo Crkva čistih i savršenih, nije biblijski utemeljeno.
Tko je svet, čist i savršen – prosudit će Bog na svome sudu. Dotle, Kraljevstvo nebesko, čije je sjeme poput gorušičinog, najmanje od svega sjemenja, napredovat će i rasti u veliko stablo i kao što kvas djeluje tako da se tijesto digne, kraljevstvo će preporoditi čovjeka do novog stvorenja.
Vezano za ovu prispodobu, mi se moramo pitati jesmo li sami u Božjoj Crkvi pšenica ili kukolj. Ili točnije: što mi želimo biti? Pšenica ili kukolj? A što želimo, možemo odgovoriti jedino našim životom, gdje Zli također sije kukolj.
Dobar savjet zato daje nam kardinal John Henry Newman: «Ne gledajte svijet i ne zamišljajte ga kao neko golemo, divovsko zlo koje je negdje daleko od nas – njegove kušnje stoje nam blizu, po našoj mjeri i spremne, bivaju nam ponuđene nenadano i s istančanošću u pristupu. Pokušavajte primjenjivati riječi Svetoga pisma na svakodnevni život i prepoznavati zlo u kojemu se nalazi ovaj svijet u svojim vlastitim srcima.»
Sjeme dobra, sveta života zaista je sitno kad se usporedi s vidljivom prisutnošću zla koje prijeti, ali je ono moćno i mijenja sve oko sebe, jer je iz njega Božja moć. Stoga kardinal Newman može reći: «Sveci su radosni i savršeni primjeri novoga stvorenja što ga je naš Gospodin unio u svijet moralnosti pa kako ‘nebesa iskazuju slavu Bogu’ kao Stvoritelju, tako su sveci pravo i istinito svjedočanstvo o Bogu kršćanstva te razglašuju po svemu svijetu snagu i milost onoga koji ih učini takvima.»
Cilj je kršćanina svetost, ali je svojim snagama ne može postići, zato treba zazivati, moliti Boga. Bog je pun ljubavi za one koji ga zazivaju i ne ostavlja ih bez snage, svojom moći potpomaže njihovu nemoć.
Međutim, ponekad ne znamo što da molimo kako valja, zbog toga „sam se Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima“. U molitvi se trebamo dati voditi Duhom Božjim. I jer je Duh Božji Duh ljubavi, molitva se ne sastoji od nabrajanja puno riječi, nego je moljenje djelo srca – uzdizanje Bogu srca u ljubavi. U ljubavi se po Duhu Božjem sporazumijevamo s Bogom. Amen.
p. Anđelko Sesar