Jr 23, 1-6
Ef 2, 13-18
Mk 6, 30-34
„Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ja ne bojim jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni…“
Današnje je vrijeme – vrijeme krize dobrih pastira. Osobito je Europa, nekad dragulj kršćanstva, opustošila i stadima ovaca i pastirima, pa vapije za misijama i duhovnim obnovama. Mnogi ljudi ne poznaju ni Boga, a kamoli svećenike – pastire, pa ih je potrebno doslovce upoznavati s Radosnom viješću, kao što su prije dvije tisuće godina činili prvi učenici. Gotovo da ih treba pokrštavati kao nekad potpuno izolirana afrička ili južnoamerička indijanska plemena. Pravih je pastira malo jer mnogi svoj poziv doživljavaju kao posao, odabrali su ga jer je „isplativ“, deficitaran, pretjerano ne ograničava slobodu i nudi kruh bez prevelikoga znoja – a ne zato jer su bili motivirani duhovnim zovom, kako bismo očekivali. Svi bi vladali, nitko ne bi služio. Mnogi pastiri propovijedaju opiranje robovanju materijalnome, a nakon toga sjedaju u svoje skupocjene terence. Propovijedaju bezrezervno pomaganje braći i potpuno siromaštvo, dok su im riznice pune a potrebite otpravljaju jer je Sizifov posao i medvjeđa usluga konstantno pomagati ljenčini, gotovanu, pijancu, nepopravljivom kockaru, lošem ekonomu… Govore o grijehu struktura, a među sobom ne vide nikakve grješnike. Svi bi dominirali, nitko se ne bi ponizio i poput Krista stavio svima na dispoziciju. Siromašne pastire ismijavaju smatrajući ih nesposobnima da svome stadu priušte veću materijalnu zadovoljštinu, misle da pastir mora biti i dobar ekonomist, financijer, investitor, menadžer. Misle da su odabrani od Neba, da su prvi do Krista na rasprostrtoj trpezi, a mnogi bi se iznenadili kada bi ih sam Krist smjestio na začelje stola. Mnogi misle da su, doslovce, Bogom dani, da bi im se svi trebali klanjati i uklanjati, drže se nedodirljivi kao rimski carevi, previše važnosti polažu materijalnome, nemoguće je do njih doći osim u uredovno vrijeme, svoje ovce omalovažavaju, iako i ovce imaju kakvu-takvu inteligenciju. Ponašaju se kao da su im svi intelektualno inferiorni, razbacuju se frazama i floskulama, a barem bi oni trebali znati što je Riječ i koja je njezina moć… Propovijedaju skromnost, a oholi su kao farizeji. Groze se nadmenosti, a od taštine i narcisoidnosti ne vide da su i oni samo ljudi. Ne shvaćaju koliku „težinu“ ima njihova uloga u društvu i ne pitaju se jesu li, svojim ponašanjem, nekoga odbili i od Crkve i od Boga. Ne upliću se u državna i politička pitanja jer je njihovo područje tobože samo njihovo stado. A stado? Stado raštrkano luta, blene i bleji, traži svoga pastira i topli ovčinjak. A što dobiva? Sigurno ne sol na žuljevitome dlanu, nego češće samo sablazan. Toliko je pastira naštetilo majci Crkvi, bilo je toliko devijantnih papa, biskupa, svećenika… Neki od njih i danas blasfemijom rastjeruju stado, mnogi su podlegli svome neutaživome tjelesnome nagonu i zakoračili u ponor bez povratka. Mnogi se služe Kristovim imenom, a potpuno su u vlasti Princa tame, kako se primamljujuće naziva sami đavao. Takvima će sam Otac suditi strože nego „običnim“ ljudima jer su postavljeni da budu uzor i putokaz, a ne ruglo i sramota. Oni zbunjuju ovce koje se tako komešaju, gube u traženju, stradavaju u mraku. No, najgore je od svega kada pastir sablazni nevino janje, kada mu rani srce i ukrade djetinjstvo – on, koji mu je trebao biti utočište i oslonac. Mnogo je sramote unutar same Crkve, od te činjenice nije bježao ni Sveti Otac Ivan Pavao Drugi, a ne bježi ni njegov nasljednik. Iskrene isprike zbog svih pogrešaka Crkve, propusta, sljepila, zatajivanja, prikrivanja, izrabljivanja – ne mogu izbrisati učinjeno, ali dokazuju nastojanje da se u Crkvu vrati mir i red, da ona ponovno bude stup društva, moralna okosnica, dom ćudoređa, hram duha – kako i treba biti. Sveti Pavao kaže: „Braćo! Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu, sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi!…“ (Ef 4,1-6)
Ipak, još uvijek ima dobrih pastira, skromnih i samozatajnih, onih koji nemaju ni dvije haljine, ni novac o pojasu, onih koji se oslanjaju samo o svoj štap i vjeruju da bez Boga nema blagostanja. Dobri pastir se brine za svoje ovce, za njih je spreman izložiti vlastiti život, ne dopušta da se izdvoje, da odlutaju i zalutaju. Ne dopušta ni da pokisnu, prenoće pod zvijezdama, zbunjene čekaju kišu na sprženim pašnjacima. „Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim…“, riječi su iz jednog od najljepših psalama. Dobar pastir svome stadu omogućuje dobru ispašu, topao ovčinjak, siguran put, zaštitu od gladnih vukova… Samo se tako ovce mogu ploditi i množiti, a njihovo meko runo biti bijelo poput oblaka pod kapom nebeskom. „Jao pastirima koji upropaštavaju i raspršuju ovce paše moje“, Riječ je Gospodnja, a prenosi je u prvome čitanju prorok Jeremija. Samoživost, bezobzirnost, nebriga za stado, samodopadnost i samodostatnost – samo su neke mane predvodnika stada, pomazanoga od samoga Neba, čime je sablazan veća, a šteta gora.
Isus je dobar pastir. On je svoje izaslanike poslao širom zemlje da okupe svoja stada i ujedine ih u jedno. Kad su se, dakle, Dvanaestorica vratila, pričala su Isusu o svemu što su prošla, doživjela, vidjela… Isus, slušajući ih kako kao djeca pomalo euforično pričaju o svemu što su prošli, pokazuje svoju zahvalnost i nježnost. Poziva ih da se odmore od dugog putovanja i neumornog propovijedanja.
S njima prelazi na drugu stranu Genezaretskog jezera jer ovdje, uz silno okupljeno mnoštvo, nemaju mira ni da štogod pojedu. Opet su sami, kao nekad, u barci usred jezera, kao da je vrijeme stalo. No, ne zadugo. Ljudi su tražili Isusa pa su se iz svih mjesta poput rijeka slijevali k Njemu, u isto more utjehe i nade, jer su osjetili glad za Njegovom riječju. Na uštrb vremena provedenog s tek prispjelim učenicima, i na uštrb vlastitog odmora, Isus im pristupa. Sažalili su mu se jer su izgledali kao ovce bez pastira, hrleći mu kao raštrkano stado kad ugleda poznati štap. Zato ih je poučavao o mnogočemu, ne uskraćujući im ljubav i strpljenje, darujući im svoje misli i vrijeme, liječeći njihova bolesna tijela i bolesne duše. O, kad bi svi pastiri bili poput Njega! Kada bi bili bez mana i grijeha, požrtvovni i čisti, dovoljno jaki othrvati se krvožednome čoporu vukova! Tada se ne bismo pitali jesmo li na pravome putu, je li sve uzalud, kada li će prestati „beskrajno ovo lutanje pod svodom koji ne čuje“, kako u pjesmi „Svakidašnja jadikovka“ kaže pjesnik Tin Ujević. Slijedili bismo Ga i na kraj svijeta, znajući da nam uz Njega ništa neće nedostajati, da će s Njime za nas uvijek biti mirisnih zelenih proplanaka okruženih grmovima brnistre i lavande. Amen.
p. Anđelko Sesar