Prop 1, 2; 2, 21-23
Kol 3, 1-5. 9-11
Lk 12, 13-21
Novac ima veliku moć.Novac je imperativ današnjice. Sve se mjeri novcem, kroz novac, za novac.Novac je moderni bog kojemu se mnogi klanjaju, zbog kojega su spremni zaboraviti vlastite ideale, odreći se temeljnih ljudskih vrijednosti – zatomiti, zanijekati, ugušiti u sebi sve što nije isplativo i unosno. Novac je sav naš horizont – zbog njega su mnogi spremni odreći se i ljubavi, i domovine, i snova. Volim drugoga čovjeka, ali bit će mi lagodnije s bogatim. Volim svoju domovinu, ali malo ću olakšati njezinu riznicu kad sam već u takvoj poziciji. Volim književnost, ali studirat ću menadžment, svakako je pametnije i isplativije. Isus je moj Učitelj, ali ponudili su mi trideset srebrnjaka da ga izdam. Novac, novac, novac. Čak i kad on već odavno nije nasušna potreba, mnogi koji su ga „okusili“ gomilaju ga iz obijesti, strasti, čega li… Zgrću tek tako, nikad siti, nikad zadovoljni. Zašto? Za koga? Svoje potomke? Pa njih su već odavno namirili! Čemu milijuni, milijarde? Pa toliko je bijednih na ovome svijetu dok se šačica samoživih kupa u šampanjcu, siti kavijara i ptičjega mlijeka. Kakav je to magnet novac koji budi demonsku glad, glad koja i najtvrdoglavije ribe tjera na udicu? Novcem se prividno može sve – možeš kupiti ljubav, zdravlje, obitelj, sreću – o karijeri, slavi i materijalnim stvarima nije potrebno ni govoriti. Kupnja postaje utjeha za depresivne, ispunjenje vremena za dokone, kulisa za obične šetače, rješenje za ubijanje dosade. Čak i oni koji nemaju dovoljno novca da bi mogli baš posve ležerno kupovati što i kad stignu, upadaju u njegove primamljive zamke. Kako?
Svake godine na početku ljetne ili kakve druge rasprodaje uvijek jednaka slika: prije nego se trgovine koje šarenim plakatima bodu oči oglašavajući rasprodaju otvore, pred vratima dugi redovi kupaca željnih proći što jeftinije za lijepi komad odjeće. Sumanuto se kupuje, mnogo i nepotrebno. Nije bitno ako nam kupljeno nije baš nužno – povoljno je, treba iskoristiti priliku pa makar to tek jednom obukli.
Zamislimo da neki ponuđač fiksne telefonije oglasi da u sljedeća tri dana nudi besplatne razgovore. To bi bilo izvrsno, ali što bi uslijedilo? Bismo li mogli dobiti slobodnu liniju? Uf, kako bismo bili bijesni na one koji nepotrebno dugo, bez kraja i konca, laju na telefon, dok nama treba hitna i kratka informacija. A kad bismo se dočepali slobodne linije, bismo li je iskoristili tek za šturu informaciju ili bismo, kad je već besplatno a mi imamo vremena, malo nazvali prijateljicu, sestru, kumu, tetu?
Nije li i to pohlepa? Malo bi tko priznao da je pohlepan i lakom, premda je, očito, upravo takva većina nas. Novac nas zavodi. On nas diskretno namami, a onda perfidno i podmuklo drži na uzici i tjera u utrku. Iz njega zrači neka čudna moć koja nas hipnotizira, privuče i zgrabi. Čini nas slijepima, otresitima i arogantnima prema mnogim drugim životnim vrednotama. Daje nam samopouzdanja i drskosti, uz njega se osjećamo ljepši, moćniji, zabavniji, omiljeniji. Nudi nam vlast, moć i znanje – ima li većih vrijednosti?
Švicarski dramski pisac Friedrich Dürrenmatt u svome kazališnom komadu „Posjet stare dame“ opisuje ulogu novca zastrašujućom jasnoćom. Stara dama dolazi u posjet rodnom gradu Güllenu u kojemu je rođena i odrasla, i gdje je slovila kao dobra djevojčica dok je nije zaveo dotični X i ostavio je samu s djetetom. Otputovala je i preživljavala prostituirajući se. Mijenjala je ljubavnike, u čemu joj je uspješno pomagala njezina izvanjska ljepota, pa se dobro obogatila. Kad se kao 63-godišnja udovica nekog milijardera naftne kompanije vratila u osiromašeni i vrlo zaduženi gradić Güllen, oglasila je iznenađujuće visoku ponudu za spas grada iz bijede i dugova, ali pod jednim uvjetom: „Milijarda stiže u Güllin ako netko ubije X!“ Tako se htjela osvetiti bezdušnom ljubavniku. Najprije je ponudu svatko ljutito odbio pozivajući se na ponos i moral, ali je stara dama strpljivo ponavljala: „Ja čekam.“
Potajno, svi su se nadali da će X biti ubijen pa su se bezbrižno počeli zaduživati i živjeti na visokoj nozi. Diskutiralo se o smislu i svrsi morala, više onako hipotetski, dok se nije u interesu grada došlo do zaključka da nevolja u kojoj su se našli opravdava ubojstvo. Gradonačelnik je tada istupio: „Tko s čistom savješću želi ostvariti pravednost, neka digne ruku.“ Svi su, pa i župnik, podigli ruku. Pod krinkom općeg dobra i brige za opće spasenje, svi su bili spremni okaljati ruke. Najednom se, do sada u otrcanim, a sada u novosašivenim frakovima, gradsko poglavarstvo našlo na ulici kojom je prolazio X. U tišini su ulicu zatvorili. Kad je opet postala prohodna, na podu je ležao mrtav X. Zadavili su ga. Liječnik je dijagnosticirao srčani udar. „Umro je od radosti“, nadodao je gradonačelnik primivši od stare dame ček od milijarde. Novac, dakle, briše svaku moralnu vrednotu. Dürrenmatt sam kaže; „Posjet stare dame istiniti je događaj koji se zbio negdje u srednjoj Europi. Opisao ga je onaj koji se apsolutno ne distancira od ovih ljudi i koji nije siguran da bi drugačije učinio.“
U jednom filmu („Nemoralna ponuda“) dokoni bogataš vrši eksperiment nudeći mladome bračnome paru u dugovima i kreditima milijun dolara za jednu noć provedenu sa ženom. Bogataš čak nije negativac, više se ekscentrično poigrava ljudima iskušavajući njihovu upornost i nastojeći ih uvjeriti da nisu čvrsti i principijelni kakvima se vole smatrati. Isprva par s gnušanjem odbija ponudu, ali tada počne razmišljati o tome kako bi im milijun posve promijenio i olakšao život. Uvjereni u nepokolebljivost i postojanost svoje ljubavi, pristaju na ponudu, misleći da će lako zaboraviti jednu noć bračne nevjere i mali amoralni izlet. Ipak, nije bilo tako. Među njih se uvukla sumnja, ljubav se sakrila u mračni kut, eksperimentom se dokazalo da se s ljubavlju ne možeš cjenkati. Ona nema cijenu, koliko god to u životu sto puta bilo osporavano.
Kako je jaka moć novca i bogatstva u našem životu! Što smo sve spremni i sposobni učiniti radi novca? Koliko li smo puta zgazili moralne principe baštinjene od djedova i baka da bismo se domogli posjeda ili novca? Koliko smo puta nešto prešutjeli, lažno prikazali radi dobiti? Bogatstvo otvrdnjuje srca do te mjere da više ni ne primjećujemo da krademo, lažemo, varamo, falsificiramo. Ne primjećujemo da primamo mito, da smo korumpirani, da imamo svoju cijenu, da smo se posve deformirali. Ne primjećujemo da lažemo, čak ni da, eto, malo „prilagođavamo“ istinu. Postajemo gluhi i slijepi za sve oko sebe, čak nam je patetično ako netko odbija primiti novčani „dar“. Posprdno ga nazivamo pjesnikom koji nema doticaja sa stvarnim svijetom.
Isus često govori o opasnoj zavodljivosti novca koji daje moć. Od 37 prispodoba u Novome zavjetu, u njih 13 govori o novcu i posjedovanju, čak više nego o vječnom životu ili molitvi. Isus ne optužujuje potpaloga pod moć novca. Zato, kad mu se netko obratio riječima: „Učitelju, reci mom bratu da podijeli sa mnom baštinu“, pomalo otresito odgovara: „Čovječe, pusti me na miru. Tko me postavi sucem i djeliocem nad vama?“ Isus se ne želi stavljati u ulogu farizeja ili sudca. Tek nas upozorava, po milijarditi put, da novac otvrdnjuje srca, deformira dušu, odvlači nas s pravog puta na stranputicu. Toliko smo toga za njega spremni učiniti, a ne možemo ga ponijeti sa sobom u grob. Zgrćemo ga misleći „zemlja ima slasti koja neće s nama u grob pasti.“ (P. Preradović: Ljudsko srce). Prispodobom o čovjeku kojemu je ljetina urodila toliko bogato da je srušio staru, manju žitnicu i dao sagraditi novu, veću, Isus upozorava: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: Koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje“. Zašto ne bismo darovali neočekivanu ljetinu? Bog nas je obdario dobrim urodom, podijelimo ga s potrebitima! Treba podijeliti i manjak, a kamoli ne višak! Pa znamo da će nam se to višestruko vratiti! Zašto poput hrčaka zgrćemo bogatstvo kad znamo da pravo bogatstvo nije u zaključanoj žitnici. Nagrada, ispunjenje i radost nisu u dobroj zemaljskoj ljetini. Duša se ne hrani kruhom zemaljskim nego kruhom nebeskim! Treba zgrtati dobra djela, a ne materijalna bogatstva. Nikad ne znamo kad će nas Gospodin pozvati k sebi. Možda već sutra, taman kad su dionice u koje smo pametno uložili počele rasti. „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ Razdijelimo darovanu ljetinu! Samo Božju žitnicu valja proširivati i opet se nadati da će biti premala za sve one koji se žele naći u Njegovu kraljevstvu. Amen.
p. Anđelko Sesar