Iz 55, 1-3
Rim 8, 35. 37-39
Mt 14, 13-21
Kao što naše tijelo treba hranu i vodu da bi živjelo, isto je i s našom dušom. Kad Izaija proročkim riječima govori narodu u Božje ime, poziva ga da svoju glad i žeđ utaži kod Boga, koji mu jedino može dati piće i hranu od kojih neće žednjeti. Jasno je da ovdje nije riječ o materijalnim stvarima, iako i zemaljsku hranu i piće osigurava Otac nebeski, kako pohvalno pjeva psalmist: «Oči sviju u tebe su uprte, ti im hranu daješ u pravo vrijeme. Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo.» Riječ je kod Izaije o duhovnoj zbilji: «Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.» U čemu je život duše i kakvu to hranu i piće Bog čovjeku nudi, govori sljedeća rečenica: «Sklopit ću s vama Savez milosti Davidu obećanih.»
Ljudska je duša željna vječnosti, sreće, mira. O tome svjedočanstvo daje cijela povijest kulture. Mitovi svih naroda, religije, književnosti govore o vremenu kad je čovjek živio drugačije i sanjaju izbavljenje iz okova smrtnosti, patnje, žalosti. Gozba je gotovo opća pojava u obredima, a označava zajedništvo u nadzemaljskom blaženstvu. I Sveto pismo o njoj govori kao o «zajedništvu svetih», odnosno dijeljenju iste milosti i istog života.
U ovom se evanđelju Isus predstavlja mnoštvu i učenicima kao Onaj koji priprema gozbu, hrani gladne, u kome se ispunjava Savez milosti Davidu obećanih.
Matej piše kako narod hrli za njim iz gradova nalazeći ga na samotnom mjestu, kamo se povukao nakon smrti Ivana Krstitelja, znajući da se njegovo vrijeme približilo, i kako je On, sažalivši se nad narodom, izliječio njegove bolesnike. A kad su mu učenici predložili da otpusti narod kako bi mogli po selima tražiti jesti, Isus im znakovito odgovara: «Ne treba da idu, dajte im vi jesti.» I zatim čini čudo. Od pet kruhova i dvije ribe nahranio je više od pet tisuća ljudi. Nezamislivo. Matej izvješćuje da je Isus izrekao blagoslov, zatim kruhove razlomio i dao ih učenicima da ih dijele narodu. „I jeli su svi i nasitili se“.
Ovu sliku osvjetljava Isusov govor o kruhu života i scena s posljednje večere. Blagoslivljajući i lomeći kruh, obratio se učenicima riječima: «Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje!» Zatim: «I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: «Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.»
Eto, to je odgovor na ljudske čežnje za srećom, za blaženstvom: žrtva Sina Božjega po kojoj nam se ponovno otvaraju vrata neba. Zato se s pravom pita sveti Pavao: «Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas ljubi.» Kršćanin je čovjek bez straha. Ako nije takav, njegova vjera nije do kraja izgrađena.
I danas ima mnogo ljudi u svijetu koji gladuju i umiru od gladi. Kad o tome govorim, misli mi obuzima slika crnookog afričkog djeteta, nijemoga kostura s očima u kojima gasne nada. Ima i ljudi koji s bolešću i s trpljenjem ne izlaze na kraj, koji nigdje ne nalaze utjehu niti odgovore na svoja pitanja. Potreba je velika. A mi – jesmo li mi shvatili svoju ulogu učenika? Hranimo li ih, kako nam je Isus zapovjedio? Ili smo se srodili s mišlju, nametnutom nam u ovoj relativizaciji svega, kako su i druge duhovne hrane jednako dobre? Jesmo li u napasti da nam se «u duhu tolerancije» kakvu nameće današnja ideologija globalizacije, zamuti pogled te zaboravimo da smo poslani svijetu naviještati evanđelje, «bilo to zgodno ili nezgodno»? Ovaj svijet nudi toliko podvala, toliko lažnih i prividnih ispunjenja koja su, poput kakvog dobrog prodavača životnih osiguranja ili novih mobilnih tarifa, nanjušili da se, jer nam je to imanentna potreba, lovimo za bilo kakve natruhe duhovnoga?
Jesmo li već toliko zahvaćeni duhom materijalizma i sebičnosti da ni materijalno nismo spremni podijeliti s onima koji su gladni, a kamoli da se izlažemo za duhovno? Da se izlažemo za Istinu. Nemojmo dopustiti da nas zavara duh ovog vremena koji se služi raznim anestezijama kako bi uspavalo savjest ljudsku. Pjesnik Baudelaire, koji je sam zapao u mreže zla, vidio je, usprkos, ili zahvaljujući takvom iskustvu, kako je čovjek 19. stoljeća postao neosjetljiv pa može uživati u hrani i piću čitajući tijekom doručka novine s užasima i strahotama o kojima pišu. Danas je naša stvarnost odmakla još dalje u takvoj praksi. Mnoštvu je ljudi danas jutarnja hrana upravo crnilo medijskih napisa i izvješća. A tako ne bi trebalo biti s nama kršćanima. Naša bi hrana trebala biti nebeska; ona zasićuje i čini čovjeka blaženim. Tko se njome hrani, potaknut je slijediti Isusa, a to znači prepuštati se volji Božjoj i dati život za bližnjega.
Istina je, da su naše mogućnosti često puta neznatne, ali bismo ipak mogli drugačije živjeti da bi i drugi mogli preživjeti.
„Dajte im vi jesti“, rekao je Isus. Podijelite ono što imate s onima koji su u potrebi. Podijelite bogatstvo, podijelite vašu vjeru, nadu, ljubav. Gdje se kruh dijeli, gdje se život dariva, uvijek se umnaža, nikad se ne umanjuje. I na koncu, mi sami dijeljenjem i darivanjem postajemo bogatiji, sretniji jer sabiremo blago koje ni moljac ni crv, ni čovjek ni vrijeme ne mogu uništiti. Amen.
p. Anđelko Sesar