Post 22, 1-2a. 9a. 10-13. 15-18
Rim 8, 31b-34
Mk 9, 2-10
Današnje evanđelje iznenađuje nas koliko i Isusove učenike Petra, Ivana i Jakova. Navikli na svoga Učitelja kao na svakoga prijatelja kojega svakodnevno viđaju, posve sličnoga njima – samo s karizmom vođe – nemalo su se iznenadili kad su Ga ugledali u sasvim drugom svjetlu. Isus, mladić koji je nedvojbeno bio poseban po mnogim nedefiniranim karakteristikama, pokazao se u posve nevjerojatnim okolnostima. Skroman, pristupačan, samozatajan – na gori Taboru pokazuje se u sasvim drugom kontekstu – u razgovoru s Mojsijom i Ilijom, starozavjetnim prorocima! Kolika je uloga te dvojice bila u židovstvu – ne treba posebno naglašavati.
Mojsije, kojega je majka spasila od faraonove naredbe da se svako novorođeno izraelsko muško dijete pri porodu ubije (usporedi Izl 1, 16), poslavši ga u košari niz rijeku Nil u naručje faraonove kćeri, odrastao je na egipatskome dvoru, ali se nikada nije odrekao svoga naroda i svoga Jahve. Židovi su ga smatrali posrednikom između Boga i hebrejskoga naroda i svojim najvećim prorokom, koji ih je izveo iz egipatskoga ropstva preko Crvenog mora i Sinajske pustinje, i doveo ih do Obećane zemlje Kanaan. Sam ga je Jahve iz gorućega grma „ovlastio“ za vođu svoga porobljenoga naroda, pomažući mu uvjeriti faraona u moć jednoga jedinstvenoga Boga. Nilom je potekla krv, uslijed čega je uslijedio pomor ribe; zemlju su prekrile žabe; uslijedila je najezda komaraca i obada; pokrepala je sva stoka; tuča je uništila usjeve, a ono što nije uspjela – pojeli su skakavci; nakon toga je tri dana vladala potpuna tama – ali faraon još uvijek nije htio pustiti Izraelce. Tek kad su u jednoj noći u svim egipatskim obiteljima pomrli svi prvorođenci, pa i faraonov sin – pušteni su na slobodu. Trebalo im je četrdeset godina hodanja da bi stigli do cilja! Zašto toliko puno? Da bi izumrli svi koji su bili „inficirani“ gorčinom i osjećajem ropstva, te da bi u novoj zemlji poput mlade trave niknuo novi, mladi naraštaj. Na Sinaju je Mojsije od Boga primio ploče Zakona (Deset zapovijedi) i objavio ih narodu kao osnovni vjerski zakon utemeljen na Savezu između Jahve i Izraela. Tih deset zapovijedi i danas su temeljni obrazac kršćanskog ponašanja i mjerilo za pravedan i uzoran život. Mojsije je glavni lik Petoknjižja odnosno Tore koju su bez iznimke prihvaćali svi Židovi iz takozvanog helenističkog razdoblja – do dana današnjega, jer većina Kristovog naroda još uvijek čeka Spasitelja i ne vjeruje da je to bio Isus.
Ilija je bio slavni starozavjetni prorok iz Gileada i propovijedao je da je samo Jahve pravi Bog. Poznat je po svojoj žestini i borbi protiv kulta boga Baala. Baal je u antičkih zapadnosemitkih naroda (Aramejci, Kanaanci, Feničani) bio bog plodnosti koji se prikazivao u obliku bika. Starozavjetni proroci, među kojima je glavni bio Ilija, radikalno su se odupirali tome kultu i držali ga idolatrijom. U židovskoj predaji Ilija se smatra velikim zagovornikom židovskoga naroda. Prema biblijskom izvješću, bio je uznesen na nebo i ponovno će se pojaviti prije posljednjega suda. Narod ga naziva i Gromovnikom jer se gorljivo i radikalno, kao Jahvin vojni zapovjednik, borio protiv krivovjerja i kažnjavao praznovjerje.
Obojica, i Mojsije i Ilija, u Novom se zavjetu pojavljuju u samo jednome prizoru – upravo u ovome pročitanome današnjem evanđelju. Na Taboru se s njima susreće Isus – centralni lik Novoga zavjeta. Na taj se način spajaju dva Saveza, odnosno Stari se pretače u Novi, čime pokazuju da nisu u raskoraku, da je Jahve jedan – uvijek bio i ostao – samo je novozavjetni Kristov nauk zazirao od starozavjetnog rješavanja problema oružjem, osvetom i fizičkom snagom. Kristov nauk zagovara neprotivljenje zlu silom smatrajući da je čovjeka lakše i temeljitije pobijediti i promijeniti blagošću.
Isus, dakle, šokira svoje učenike metamorfozom koja ih je ostavila bez daha. Kristove skromne i iznošene haljine odjednom se pretvaraju u prekrasne bijele haljine, a Isusovo lice ozari se nekim posebnim sjajem. Cijeli je prizor u kojemu Isus razgovara s prorocima okupan u svjetlu, u nekoj božanskoj blagosti. Ta božanska nazočnost kulminira u trenutku kada iz oblaka progovara glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Nije rečeno koliko je dugo trajao ovaj doživljaj preobraženja. Ilija i Mojsije razgovarali su s preobraženim Isusom, ali što su razgovarali i koliko su dugo govorili, apostoli u silnom uzbuđenju nisu mogli procijeniti. Petar, preplavljen emocijama, osupnut i egzaltiran istodobno, predlaže da zauvijek tu ostanu. Nudi se da im načini tri sjenice – jednu Isusu, jednu Mojsiju, jednu Iliji.
Oblak im na trenutak zakriva taj čarobni prizor. Nakon tog trenutka zasjenjenosti – sve iščezava, nestaje u trenu! Nakon otrežnjenja, učenici su i dalje nijemi. Isus ostaje sam, u svom prvotnom „izdanju“, dakle u svakodnevnim skromnim haljinama, poznatoga lica – kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sve bio samo san. Nalaže im da nikome o tome ne govore dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Učenici nisu znali što to znači, ali nisu ni pitali. Još uvijek su bili pod dojmom viđenoga. Ako je u njima i čučao tračak sumnje, sada je svakako bio uklonjen jer prizor koji su vidjeli dokazuje da je njihov Učitelj Božji Poslanik.
Iako je trajala samo časak, vidjeli su Božju slavu. Bila je to slava kraljevstva o kojemu je propovijedao njihov Učitelj. Isus nije htio učenike fascinirati, nije želio pokazati što se skriva u Njemu. Kudikamo mu je bilo važnije ono što mu je naloženo, zapovjeđeno. Treba zaraditi Božje kraljevstvo „među oblacima“. Isus nije učenicima rekao o čemu je to razgovarao s prorocima, a oni nisu pitali. Tek su naslutili da im tek predstoje velika zbivanja kroz koja će ih Isus povesti, te da još nije došao pravi trenutak. Za što – nisu znali, kao što nisu znali što to znači ustati od mrtvih. Je li to nešto još veće i veličanstvenije od preobraženja koje su doživjeli? Zar uznesenju na Nebo mora prethoditi smrt? I to smrt Sina Božjega i Čovječjega? Nije li nezamislivo da sam Bog umre? Cijela povijest izraelskog naroda na gotovo svakoj stranici tvrdi da je, ako vojskovođa u ratu pogine, borba završena. Njegova se vojska bezglavo razbježi, raspadne. Protivnik ih pobije, istrijebi, iskorijeni, a ono što preostane i preživi – postane plijenom neprijatelja. Na koga, dakle, Isus misli? Što će biti s njima ako ostanu bez vođe? Kako je moguće uskrsnuti od mrtvih, oživjeti nakon smrti? Kako se obnoviti nakon pustošenja i istrebljenja? To nije mogao biti smisao njihova putovanja i djelovanja, ali ipak su to prihvatiti. Ako postoji čas preobraženja, ako je jednom do njih prodro sjaj Božje sile i slave, morali su znati da se oblaci ne mogu oduprijeti sjaju sunca. Ako ih je i na trenutak zasjenila tama, to nije bilo nešto neprolazno. Oblaci pred suncem uzmiču. Ono ih rasplinjuje kao snove. Nemoguće je sakriti Svjetlo. Korizmeno doba je vrijeme naše potrage za svjetlom, vrijeme razmicanja oblaka nad našim opterećenim mislima i srcima, vrijeme naše preobrazbe iz svakodnevnih ljudi u Božju djecu. Vjerujmo Kristu poput njegovih učenika – bez mnogih pitanja i nastojanja da nam protumači što se to doista zbilo na Taboru. Budimo uz Njega u sve dane koji su pred Njim, dok Sin Čovječji ne uskrsne od mrtvih. Kad ga budemo gledali u sjaju uskrsnuća, kad Njegovo svjetlo raspara hramsku zavjesu i kad se u proljetnoj zori uznesenja raziđu svi oblaci a vedro Nebo u zagrljaj primi svoga Sina – nestat će svih naših zdvajanja i sumnji, a Njegova će slava biti vidljiva svima nama. Amen.
p. Anđelko Sesar