Ez 33, 7-9
Rim 13, 8-10
Mt 18, 15-20
Božji čovjek ne može oganj Božje riječi u sebi utišati – on gori i izgara za druge. On ne traži samo svoje spasenje, jer Duh Božji u njemu želi spasiti sve ljude i nuka ga na djelovanje. Starozavjetni proroci bili su takvi. Takav je i prorok Novog zavjeta – Ivan Krstitelj. Ali takvi su i apostoli. Takvi bi trebali biti svi kršćani. Sveti Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima govori o tome ovako: «Težite za ljubavlju, čeznite za darima Duha, a najvećma da prorokujete… Tko pak prorokuje, ljudima govori: izgrađuje, hrabri tješi.»
Međutim, danas je zbog sekularizacije već i pojam kao što je prorok zadobio novo značenje u glavama ljudi, pa i vjernika. Kad bismo ih pitali da nam objasne njegovo značenje, možda bi se od mnogih dobio odgovor: „Prorok je čovjek koji može gledati u budućnost, ili čovjek koji unaprijed znade što će se u budućnosti dogoditi.“ To je pogansko shvaćanje, vezano uz vjerovanje u sudbinu. Takva proricanja Biblija strogo zabranjuje jer su ideopoklonstva, i govori nam nešto posve drugo o prorocima. Sigurno da proroci imaju od Boga nalog nešto objaviti što će se u budućnosti dogoditi. Ne zbog toga da udovolje čovječjoj radoznalosti, nego da se objavi slava Božja. U današnjem Prvom čitanju proroka Ezekiela riječ je o zadaći ili dužnosti proroka. On mora opominjati i savjetovati; on mora ljudima, koji zlo čine, probuditi savjest. Treba im navijestiti Božju kaznu za počinjena zla. To nije lako, jer ne doživljava dobrodošlicu kod ljudi, ali ako propusti opomenuti bezbožnika zbog zlog puta, odgovoran je pred Bogom. Još ga Bog postavlja stražarom domu Izraelovu. Ovdje se mora misliti na stražare koji su promatrali sa zidina grada i narod u gradu opominjali ako bi se pojavila kakva opasnost. Jedan takav stražar morao je biti prorok. Morao je vidjeti u prohtjevima svoga vremena i u mentalitetu svojih suvremenika opasnost koja se skriva. Na to ih je morao opomenuti.
Po svjedočanstvu Novoga zavjeta, Isus je imao proročko poslanje. Ovo Njegovo poslanje prešlo je na Crkvu. Proročki Duh je temelj Crkve. Ona je sagrađena na temelju apostola i proroka, kako nam kaže sveti Pavao u poslanici Efežanima (2, 20). Kad govorimo o proroštvu u Crkvi, tu treba misliti na službu naučavanja i još šire, tako široko koliko Duh Sveti u svakom pojedinom vjerniku u Crkvi djeluje. Zato bi svaki pojedini kršćanin uvijek morao misliti na svoju proročku zadaću. Kao kršćani morali bismo usred ove duhovne sljepoće prepoznavati i sada, u ovom vremenu, vidjeti i razlikovati prave od krivih putova. No, najčešće ne vršimo svoju proročku službu. To se da zaključiti već i po izgledu naših gradova: išarane fasade, nakaradni crteži i tekstovi po njima, blasfemični, sotonski simboli na plakatima za neke koncerte, scene nasilja i poruke koje vode u zlo na nekim reklamama, golotinja i ponuda magijske literature po kioscima, izražavanje i ponašanje mladih u javnom gradskom prometu. Da ne govorimo o stanju u društvu, medijima, politici, gospodarstvu, gdje je već riječ o «grijehu struktura». Iako se toliki broj naših građana izjašnjava da pripadaju kršćanskoj vjeri, u tim strukturama su većinom oni. Očito da na sve to mi kršćani, pojedinci, šutimo, pravimo se da ne vidimo. Čuvamo svoju poziciju, svoj interes, svoja leđa, svoj život. Prihvaćamo poruku medija i liberalno-anarhoidne ideologije kako svatko ima pravo u svemu što čini, vjeruje, govori i kako moramo biti tolerantni ne prepoznajući sotonski glas koji se iza toga skriva. Šuteći, dajemo prostor zlu koje polako nagriza cijeli sustav. Zaboravljamo da, prije nego ljudskom zakonu, mi kršćani podliježemo Zakonu Božjem. A punina tog Zakona je ljubav. Ako doista vjerujemo u Isusa, koji se predao za spas svakog čovjeka, ne možemo biti ravnodušni na propast naših bližnjih. Jer, istinu izriče sveti Pavao, «Nikomu ništa ne dugujete nego da jedni druge ljubite». Ljubav skrbi za dobro drugoga. Pokazuje li ovaj svijet danas kako su kršćani u opasnosti da izgube tu ljubav? A kršćanin nije kršćanin ako ne živi u ljubavi Kristovoj. Ljubav pak izgoni svaki strah. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Šutjeti na zlo – znači pristajati na nj. Usprotiviti se zlu, u ljubavi prema čovjeku koji je njime zaražen, znači podnijeti sam zlo za dobro toga čovjeka. Ali i za svoje. Amen.
p. Anđelko Sesar