Izl 32, 7-11. 13-14
1 Tim 1, 12-17
Lk 15, 1-32
Prispodoba koju smo upravo čuli u današnjem evanđelju poznata nam je još od djetinjstva, ali i iz evanđelja čitanog uz 4. korizmenu nedjelju. U alegorijskoj priči o milostivome ocu koji je imao dvojicu sinova posve različitih naravi ogleda se svjedočanstvo Božjeg milosrđa i neizmjerne ljubavi prema svima nama, koliko god različiti bili. Svatko je od nas jedinstven i neponovljiv – neki su marljivi, poslušni, privrženi, blagi, odani i zahvalni svome ocu na svemu što imaju. Drugi su pak buntovnici, traže svoje pravo, pozivaju se na slobodu izbora, traže reforme, bezglavo srljaju… I još je bezbroj nijansi u našim karakterima, a svi su osobiti, posebni. Naša je različitost bogatstvo našega Oca, koliko ga god bezbroj puta žalostila. Netko je od nas melankoličan, drugi vedar i okretan; netko je šutljiv, drugi pak brbljav, glasan, bučan; netko je mudar, drugi površan… Takva su i poznata braća iz današnje prispodobe. Jedan je uvijek bio uz oca, marljiv, odan i vjeran, a drugi je, tražeći i dobivši svoj dio nasljeđa, otišao u svijet, sve na brzinu spiskao i profućkao, da bi se na kraju dao unajmiti za svinjara, bolno uviđajući svoju nesmotrenost i nezahvalnost, gladan zavideći svinjama koje su se mogle nasititi barem rogačima… Raskajano i pokorno vraća se ocu koji mu se neizmjerno veseli poput pastira koji je pronašao izgubljenu ovcu, poput žene koja je našla zametnutu drahmu. Nije taj sin negativac, ali ipak osjećamo „nepravdu“ koju je doživio onaj drugi, pouzdani. Skloni smo svrstati se na njegovu stranu, iako nam je drago da se ovaj „razmetni“ vratio kući. Stara poslovica kaže da i sat koji stoji dvaput dnevno pokaže točno vrijeme. I najgori od nas ima vrlina, baš kao što i najbolji ima mana. Ako to ne razumijemo, onda smo slični starijemu, pouzdanome bratu koji je sebe smatrao pravednikom, ali u isto vrijeme uvrijeđeno nije htio ući pod očev krov i pridružiti se veselju koje je otac upriličio zbog povratka mlađega sina u krilo obitelji. Isto je tako mlađi brat općenito nezahvalnik, rasipnik i sebičnjak, ali ipak shvaća svoju pogrešku, odriče se svoje drskosti i moli oca za oprost, spreman biti mu doživotni sluga. Otac, međutim, ne dopušta da sin osjeti njegovu silu ili osvetu, baš kao što ni Gospodin Bog iz prvog čitanja Knjige Izlaska, premda ojađen, ne kažnjava nezahvalni izraelski narod što se klanja zlatnome teletu.
Kad je otac vidio sina u daljini, svladala ga je neizreciva sreća, trči mu u susret i pada oko vrata. Oprostio mu je i prije nego je ovaj stigao priznati svoju krivnju i tražiti oprost. Otac ne zaračunava. Sin mu je opet darovan i samo je to važno: „…jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje.“ Samo ljubav može omogućiti novi početak, novi život.
Stariji sin koji je već otpisao mlađega kao nemoralnog oholnika protestira protiv očeve neshvatljive dobrote, bojeći se da mu se to opet ne razbije o glavu i, osjećajući sebi nanesenu nepravdu, reagira kao što bi mnogi reagirali kad milost stane pred zakon. Ni prema ovom starijem sinu otac se ne služi svojim autoritetom. Ne argumentira, ne uvjerava ga, nego se povlači – gotovo kao nemoćan zbog svoje milostivosti i silne radosti što mu je mlađi sin ponovo darovan.
U Isusovoj prispodobi otac je onaj koji zanemaruje sve odgojne mjere i reagira posve neobično. Odriče se svoje moći i posve prepušta ljubavi. Ona ga izmiruje sa sinovima.
Iza lika ovog oca skriva se Isusov Bog. To, dakako, nije Bog koji prijeti silnom konjicom i tisućama galija, to nije Svevišnji s čeličnom mišicom, sjajnim štitom i mačem u kojemu se ogleda pokorno čovječanstvo. Ovaj se Bog ne nadima, ne razmeće svojom moći, ne prijeti svojim autoritetom. Naš je Bog milosrdan i dobrostiv poput tople ljetne kiše koja umiva naša prašnjava lica uprljana suzama. On je Otac koji raširenih ruku dočekuje sve otpadnike, obraćenike, povratnike… nimalo time ne zakidajući one koji su cijelo vrijeme uz Njega. (Sjećam se jedne pjesme, napisane nakon Domovinskog rata, koja nosi naziv „Četnik i ja u raju“ i koja problematizira sličan odnos – ubojica koji se pokajao i vratio u krilo Oca i ubijeni kraj kojega se, po Božjoj milosti, našao na istoj strani. Imamo li snage oprostiti pokajniku?)
Očeva neizmjerna ljubav preobražava. Mnogi romani govore o odnosu roditelja i djece, a osobito je poznat Balzacov „Otac Goriot“ koji također analizira očinsku gotovo mazohističku ljubav prema razmaženim i nezahvalnim kćerima. Razlika je tek u tome što se one, posve zaglibile u kalu amorala, do samoga kraja ne kaju zbog svoje raščovječenosti, gotovo nesvjesne zla koje čine ocu u književnosti nazvanom „Kristom očinstva“. O milosrđu i neizmjernoj ljubavi možda najljepše piše najveći ruski realist Fjodor Mihajlovič Dostojevski, kršćanski analitičar naše ranjene duše, u svome romanu „Zločin i kazna“. Sinonim za milost, dobrotu i praštanje svakako je Sonja Marmeladova, simbol kršćanskog čovjekoljublja, koja oprašta svome ocu – pijanici i propalici – sve zlo koje je time nanio cijeloj obitelji. I sama je zbog njega završila jeftino prodajući svoje tijelo da bi prehranila braću, ali nikad nije ni pomislila na to da postoji nešto drugo osim praštanja. Na njezin se nagovor i glavni junak Raskoljnikov, počinivši „pravedno“ ubojstvo lihvarice koja je kriva za mnoge nesretne sudbine i koja je „uš čovječanstva“, na koncu miri s Bogom s kojim je cijelo vrijeme u svađi, i predaje vlastima te odlazi u Sibir na robiju.
Kao i u Isusovoj prispodobi, samo ljubav pretvara poniženje u veličinu, nemoć u moć. Bog se svojom spremnošću na opraštanje pretvara u maloga, da čovjek po istoj spremnosti na opraštanje postane velik.
Na drugoj strani su farizeji, pismoznanci i teolozi koji su slovili za one koji znaju tko je Bog i kakav je. Mislilo se da se drže svih propisa i da su zbog toga pravednici. Općeprihvaćeno vjersko shvaćanje u Isusovo vrijeme bilo je da se Bog veseli kad mu, u času smrti, dolazi pravednik i čovjek čistih računa. Bog će se radovati kad jednom na zemlji nestane zlih i grešnih ljudi. Ovom pričom Isus želi korigirati to pogrešno mišljenje. Bog ne grli samo pravične, On priželjkuje i traži one izgubljene! Svi smo Njegova djeca, svi smo dio Njega, a smisao Božjeg utjelovljenja u Isusu Kristu je sve ljude skupiti u zajedništvo s Njime. Bog se, poput pastira, neizmjerno raduje svakoj izgubljenoj ovci, pa gozbi zahvalnici s najbolje ugojenim teletom nema kraja. Njegova je briga za nas naglašavana i u Starome zavjetu: „Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći…“ (Pn 32, 11); „… kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati…“ (Iz 62, 5)…
Ljubavi je u Novome zavjetu posvećen gotovo svaki redak, a možda su najljepši redci svima poznati Pavlov „Hvalospjev ljubavi“ (Kor 13), djelo velikoga grešnika i velikoga obraćenika. Pa kako se Gospodin neizmjerno ne bi veselio Pavlovu obraćenju, njegovu pomirenju s Bogom i odanom slijeđenju – do mučeničke smrti za upravo Njegov nauk?
Ako smo djeca Božja, onda nam ne smije biti svejedno što je sa sudbinom našega brata ili sestre. Zašto? Jer smo po našem zajedništvu s Bogom srasli u jedno tijelo, a to se događa u svakom euharistijskom slavlju. Kainov izgovor: „ Zar sam ja čuvar svoga brata?“ (Post 4, 9) pred Bogom ne vrijedi. Mi smo prsti iste ruke – različiti, ali jednako važni, a tek zajedno pridonosimo cjelini, posvemašnjem ispunjenju osnovne nakane – služiti, djelovati, davati… Stoga nam je jasno zašto u današnjem evanđelju otac strpljivo, gotovo molećivo i blago odgovara na predbacivanja starijega sina. Želi da i on u sebi pronađe ljubavi za brata.
Očev smo oprost i sami bezbroj puta iskusili. Njegova nas je nježna ruka pomilovala i obrisala nam suze pokajnice. Ne tražimo da naše zasluge budu vrednije od raskajanog brata na koljenima. Jest, bio je izgubljen, ali opet je nađen. Veselimo se da nas, ako nas i svi ostave, Otac naš nikada neće napustiti jer on ne ostavlja one koji ga traže. „Pjevajte Gospodinu na Sionu jer nije zaboravio vapaj siromaha.“ Amen.
p. Anđelko Sesar