Mudr 2, 12. 17-20
Jak 3, 16 – 4, 3
Mk 9, 30-37
Današnje prvo čitanje iz Knjige Mudrosti, da je napisano nakon Kristove smrti na križu, bila bi rekonstrukcija početka tragičnoga kraja zemaljskoga života Isusa Krista. To je starozavjetno čitanje nevjerojatno točno preslikana slutnja, savršeno točno proroštvo onoga što će se tek dogoditi. Naime, bezbožnici žele osuditi pravednika vjerna Bogu jer im smeta, protivi se njihovu ponašanju, predbacuje im prijestupe protiv Zakona i krivi odgoj. Ljuti i uvrijeđene taštine, kažu: „Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, On će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.“
Sudbina pravednika uvijek je ista. Njega štiti samo Nebo, nipošto ljudi. Budući da se pravednik ne susteže od ukazivanja na loša djela koja ljudi čine, ima malo prijatelja ili barem onih koji će reći: Ima pravo. Nitko se ne želi susresti s kritikom ili makar blagom pokudom. Iz svih vrije i kipi taština. Stoga ni Krist nije bio dobrodošao među tašte i velevažne veličine koje su se smatrale učenim i mudrim glavama. Ovaj ‘goljo’ bez škole da im soli pamet i ukazuje na propuste i pogreške, pozivajući se na nekakvu apstraktnu zaštitu sa samog Neba? Smiješno! I drsko.
Čitajući ove retke iz Knjige Mudrosti lako nalazimo namjerne paralele s novozavjetnim čitanjem, odnosno evanđeljem svetoga Marka. Kad je Isus, otišavši s gore, s učenicima prolazio kroz Galileju, ocijenio je da je pravi trenutak da ih suoči sa skorašnjim strašnim događajima. Otkriva im da će Sin Čovječji uskoro pasti u ruke ljudima koji će ga ubiti, ali On će nakon tri dana ponovno ustati. Učenici nisu razumjeli Njegovih riječi, a nisu se ni usudili pitati Ga da im ih protumači, sluteći da je istina previše strašna.
Ipak, kad su stigli na odredište, u Kafarnaum, upitao ih je što su putem raspravljali. Čovjek bi očekivao da su nastojali protumačiti Njegove riječi, riješiti strašnu zagonetku prije nego im se ona sama razotkrije. Nisu mu odgovorili, vjerojatno i sami posramljeni jer su šaptali o tome koji je od njih, iza Učitelja, najveći. Znajući to, a i da ih pouči, Isus ih poziva, uzimajući neko dijete u ruke, i reče im: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! Tko jedno ovakvo dijete primi u moje ime – mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego onoga koji me posla.“
Krist opet, doista neumorno, poziva na skromnost i poniznost, na samoodricanje i samozatomljavanje, na kroćenje vlastitoga buntovništva i sebeljublja. Onaj tko se uznosi, bit će ponižen kada ga Gospodin smjesti na začelje stola, pokazavši mu da mu pred Njim nisu važne ni titule, ni epolete, ni ordenje, ni drugo statusno znamenje. Njemu nije važna diploma, nisu mu bitne zasluge ni podvizi ostvareni na bojnome polju. Njegovo je oružje blagost, a jezik oprost, i to je jedino oružje kojim se čovjek treba služiti da bi za stolom sjeo do Oca nebeskoga.
Ovo evanđelje vrlo poetično, iako dosta radikalno i odrješito, upotpunjuje Poslanica svetoga Jakova apostola: „Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor ponajprije je čista, mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena… Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Od pohota što vojuju u udovima vašim. Žudite, a nemate. Ubijate i hlepite, a ne možete ništa postići. Borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer loše ištete – da u pohotama svojim potratite.“
Kršćani bi se u svome životu trebali nadahnjivati pravom mudrošću koja donosi mir, a ne sebičnim strastima koje rađaju nesreću.
Jedna priča, koju je napisao nekadašnji francuski ministar znanosti Maurice Druon, govori o mladiću Tistou koji je bio sasvim običan momak, naizgled ni po čemu poseban. Ipak, jednog je dana Tistou otkrio da ima moć činiti nešto posve nesvakidašnje svojim „zelenim prstima“. Naime, sve što bi njima dotakao bujalo bi i raslo: trava, cvijeće, grmlje, sadnice svih vrsta…
Jednoga dana, prolazeći gradom, ugleda zatvor osiguran bodljikavom žicom. Bio je šokiran. Zar se u takvom užasnom okruženju ljudi mogu preodgojiti, popraviti? Koga je moguće ukrotiti bodljikavom žicom? Donio je odluku. Po noći se tiho ušuljao u grad, dodirujući prstima sve oko sebe: kuće, svjetiljke, trgove, fontane, zidove, ograde… Nakon obavljena posla, tiho se i žurno pod okriljem noći vratio kući. Sljedećeg jutra svi su stanovnici grada bili u čudu. Zatvor je obrastao ružama, posvuda zelenilo i cvijeće – stari zidovi odjeveni u novo zeleno ruho, prepuni cvjetnih pupoljaka; rasklimane ograde odjevene u zelene cvjetne haljine, oronule fasade ogrnute zelenom tkaninom s cvjetnim dezenom… Veličanstveni prizor! Svi kao da su postali bolji ljudi! Disali su punim plućima, navukli svježe ispolirane osmijehe na ozarena lica, postali su bolji ljudi – kvalitetniji, otvoreniji, vedriji. Neočekivano, život je postao posve drukčiji.
Tistouov otac radio je u tvornici oružja. Jednoga dana, za večerom, Tistou je primijetio da odrasli ispod glasa spominju riječi: napetost, rat, zaoštravanje odnosa, i opet – rat… Tražeći objašnjenje, prisilio je oca na odgovor: sprema se rat između dva zavađena naroda, pa otac žuri s pošiljkama oružja – topova i granata – na bojišnicu.
Tistou je znao da je rat nešto strašno, neka grozna bolest odraslih koja poput pandemije odnosi ljudske živote i o kojoj se uvijek pričalo ispod glasa, da se poštedi djecu. U noći, prije prijevoza oružja na bojišta, Tistou se došuljao u tvornicu. Sve je drvene sanduke prepune vatrenog naoružanja dotaknuo svojim zelenim prstima.
Sljedećeg dana topovi i granate odvezeni su u dva pravca, kao naručena isporuka objema međusobno zavađenim državama. Počeo je rat, ali… Iz topovskih cijevi ne lete bombe! Ne čuje se fijukanje tanadi, ne zuje metci, ne pucaju granate! Sve je zasuto cvijećem! More lijepih, šarenih cvjetova poput kiše pada na jednu i drugu stranu! Jedni druge zasipaju mirisnim ružama, šarenim poljskim laticama, jorgovanima, narcisama, tulipanima…! Cvjetovi padaju s neba kao utjeha na prestrašenu zemlju!
Na jednoj i drugoj strani nevjerica: uzdrhtala radost, od sreće zanijemilo veselje. Ljudi plaču, grle se. Zavladao je mir.
Imamo li i mi „zelene prste“ kojima bismo mogli spriječiti rat? Nismo li i sami često na ratnoj nozi sa susjedom, poslodavcem, kolegom – uostalom – sa samima sobom? Nemamo ni blagosti ni strpljenja. Pištimo na ventil poput ekspres-lonca, samo što ne eksplodiramo od bijesa, jedva čekajući da se na nekome iskalimo, da mu pokažemo tko smo mi. Uznemiruje nas i muha na zidu, dječja galama iz susjednog dvorišta, način na koji u restoranu netko do nas žvače. Nervira nas spora blagajnica, ‘alapača’ u gruntovnici, prespori vozač koji nikako da nam se skloni s puta… Uznemireni smo i spremni na paljbu. Bilo kakvu. Verbalnu paljbu, paljbu iz vatrenog arsenala, bilo kakvu i bilo čime, samo ne cvjetnu – to nam nikada nije palo na pamet, iako bi nam, kao kršćanima, to trebalo biti jedino dopušteno oružje.
Moramo sklopiti mir sa samima sobom, sa svojim bližnjima, s Bogom. Svi, odrasli i mladi, trebali bi imati zelene prste po kojima bi procvjetao novi život. On donosi mir u srca, mir u duše. Krist je taj mir. On nas preobražava, On bio sa svima nama jer – nemirna je duša naša dok se ne smiri u Njemu. Amen.
p. Anđelko Sesar