Br 11, 25-29
Jak 5, 1-6
Mk 9, 38-43. 45. 47-48
Jedan od sedam glavnih grijeha svakako je zavist. Biti zavidan bratu kojemu je dano da ima – nipošto nije u skladu s kršćanskim zakonima, osobito ako je i tebi dano da imaš isto što i on. Premda je zavist prirodna i, možemo reći, svojstvena ljudima, treba je pripitomiti, zauzdati – inače nam upravo ona jamči put do pakla, koliko god surovo zvučalo. Naime, zavist nikada ne dolazi sama nego za sobom vuče cijelu svitu: škrtost, lakomost, pohlepu, ogovaranje, klevetanje, omalovažavanje, laž… Zavist voli raskošne haljine koje šušte poput novčanica i plijene poglede. Često ima skupocjene sunčane naočale vrlo tamnih stakala koje posve kriju pravo stanje stvari i mijenjaju perspektivu pa ne vidimo sve ono što sami imamo. Naši prijatelji imaju bolje plaće, a ništa ne rade. Djeca su im skupo odjevena, vođena su na razne izvanškolske aktivnosti ne bi li se njihov talent što bolje profilirao, a što mi svojoj djeci nismo mogli priuštiti. Naši susjedi imaju slobodnog vremena na bacanje pa je normalno da često putuju. Uz to su naslijedili zemlju koju je otkupio bogati građevinski investitor pa se ne moraju nikad više brinuti za novce. Pred garažom novi terenac, na kuću ugrađeni alarmi jer unutrašnjost krije vrijednu imovinu. Skijanje u Dolomitima, vikendica u Hvaru, medeni mjesec na Sejšelima, shopping u Milanu, za djecu posjet Disneylandu… Nova godina na Elizejskim poljanama, a onda skok u Dubai – na kupanje u moru usred hladne zime – ugodno iznenađenje za tijelo koje se već ionako namirilo u kojekakvim wellness centrima, na masažama i slično. A mi? Radimo, radimo, radimo. Grcamo u poslu, a ne zaradimo ništa. Pod hipotekama smo i u kreditima, djeca nam nisu ambiciozna, bračni drug također je malodušan, sto godina nismo bili u kinu ili u kazalištu… Živimo tuđim životima – onima likova iz sapunica, da malo razgalimo duše prije vijesti ili dnevnika gdje nas čekaju nova suočavanja sa stvarnošću. Ne putujemo nikamo ili rijetko, ne skijamo pa lažemo da ne volimo zime. Ne idemo u egzotične krajeve pa se tješimo da je naše more najljepše. Ne nosimo skupu odjeću pa sami sebe uvjeravamo da je to zato što nismo snobovi… Doduše, zdravi smo, svi smo na broju, ali to se ionako podrazumijeva – pa zdravi su i naši prijatelji koje život očito mazi više nego nas…
Zavist nam truje dušu i deformira je. Ne vidimo da smo odabrani među milijardama za sreću koja nas je snašla. Ni u čemu ne oskudijevamo, imamo lijep krov nad glavom, ne znamo što je cjelogodišnje odricanje zbog novih cipela, jedemo što želimo i koliko god želimo, djeca su nam zdrava i sasvim solidna u školi, živimo u zemlji u kojoj ne plačemo za slobodom, govorimo što mislimo i radimo što osjećamo. Slobodno se zovemo i Hrvatima i kršćanima i zbog toga nismo ni u Lepoglavi ni u areni… Toliko je vrijednih stvari u našim životima! Toliko bogatstva! Toliko kapitala! Toliko razloga za smijeh i radost.
Mojsije nije bio zavidan drugima na koje se izlio Duh. Štoviše, bio je presretan što su napokon i drugi njime obdareni jer će tako njegova uloga biti rasterećenija, a ljudi će prije upoznati snagu i mudrost s visina. Zavist, dakle, ne mora biti utemeljena tek u materijalnome. Još je opasnija ako bukne zbog nečije pozicije, važnosti, uloge u društvu. Takva vrsta častohleplja i vlastohleplja gora je droga od sitnog i sitničavog zavidnog pogleda u tuđe raskošno dvorište. Oni koji ne dijele svoje haljine, ne dijele ni svoje duhovne vrijednosti. Ne dijele svoje talente, ne otkrivaju svijetu svoj sluh ili lijep glas da im ga tkogod ne bi ukrao; ne pokazuju kako imaju vještu ruku da ne bi tkogod od njih naučio slikati, klesati, tesati; ne sviraju da im ne bi ukrali glazbu i darovali je svijetu, nebu, suncu… Sebično čuvaju čak i ono što nisu sami zaradili, ono što im je darovano s Neba ne bi vratili Nebu. Takve kudi i sveti Jakov u današnjoj poslanici: „Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas…“ Jesmo li im slični? Hoće li naš suvišak radije propasti nego da ga darujemo drugome? Hoće li nam se čvarci prije užeći nego li ih odnesemo prijateljima? Hoće li s naše trešnje čvorci pojesti plodove prije nego li na nju pozovemo djecu iz susjedstva? Hoće li odjeća koju su naša djeca prerasla stajati u ormaru radije nego da je darujemo novim mališanima iz ulice? Gospodin nad vojskama zaštitit će one koje vi niste; „raskošno ste u zemlji i razvratno živjeli, utoviste svoja srca za dan klanja! Osudiste i ubiste pravednika…“
Kao što su Mojsiju dotrčali upozoravajući ga da i drugi prorokuju ono što je „rezervirano“ samo za njega, tako trče i Isusu obavještavajući Ga da neki čovjek u Njegovo ime izgoni zloduhe, iako taj nije jedan od učenika. Krist ih poučava: „Tko nije protiv nas, za nas je… Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, neće mu propasti plaća. Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.“ Dakle, mnogo je onih koji žive u skladu s evanđeljem a da to i ne znaju. Nadahnuti su Duhom, nekom milosrdnom mudrošću koja nije imala uporišta u poznavanju Svetoga pisma, nego u samome dodiru s Neba. Mnogi žive kršćanski a da nikada nisu upoznali kršćanstvo, no ima i kršćana koji svojim postupcima sablažnjavaju svoju braću. Tko god „u ime Isusovo“ čini dobro i bori se protiv nepravde, Isusov je učenik iako nije dio Njegova „službenog stada“. Učenici se ljute: ovaj izgoni zloduha u ime Krista s kojim nikada nije kročio! Ako već nastupa u ime Isusovo, neka se kršćanski organizira! Ali Isus odlučuje drugačije: “Ne branite mu!“ Iako ne pripada nama, on djeluje i postupa u skladu s našim naukom. Ne budite, dakle, uskogrudni! Radujte se što se dobro događa svuda u svijetu!
Upravo bismo se tako i mi od srca trebali radovati kad se događaju čuda ljubavi i izvan Crkve ili u drugim kršćanskim crkvama, kad se poruka Duha naviješta i preko Mahatme Ghandija ili Martina Luthera Kinga. I u drugim crkvama ima istinske pobožnosti i svetosti. Ima čak i bezvjeraca, rekli bismo pogana koji vrše djela ljubavi prema bližnjemu u Kristovu duhu i žednima pružaju čašu hladne vode. Pavao bi rekao: „Pa što biva? Ništa, osim što se na svaki način Krist navješćuje“ (Fil 1,18).
Zajednica je obazriva prema braći po vjeri i “jao onome tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju!“
Mogli bismo to i ovako tumačiti: budite obazrivi prema vjeri „jednostavnih vjernika“ koji ne poznaju ni Pisma, ni teoloških rasprava, ni hagiografija, ni bilo kakve teorije. Štoviše, možda je upravo u njihovoj vjeri najveća snaga. Možda su upravo oni Kristov nebrušeni dragi kamen. Koliko je prave i duboke vjere poljuljano lošim primjerima onih iz „službenog stada“, nerijetko čak samih pastira, jer su nove i prave spoznaje navještavane nerazborito, bez ljubavi i bez potvrda Kristovih riječi kroz djela. I pokoncilske su novosti, prije svega u liturgiji, bile provođene ili s nevoljkošću ili bez potrebnih objašnjenja jer se vjerniku nudilo „nepromišljeno mišljenje“ i teološke poluistine umjesto jasne Božje riječi. Tko ismijava dosadašnje uvjerenje umjesto da ga ispravlja i dalje oprezno razvija, tko se podruguje dosadašnjem obliku ispovijedanja umjesto da ga produbljuje, tko vjeru „jednostavnih vjernika“ koristi kao polje za svoja osobna mišljenja – jedva se može pozvati na Isusa. Tako se vjera naše djece svjesno i sustavno razara – uz slobodna tumačenja, cinizam i traženje rupa u Zakonu, uz samovoljno osuvremenjivanje crkvenih zakona i običaja, uz svjesno gaženje općih moralnih vrijednosti i danih obećanja i zavjeta… Tko to čini, može se upitati je li i on među onima kojima je bolje vezati mlinski kamen oko vrata i skočiti u vodu.
Kršćanin mora prema sebi biti neumoljiv i nepopustljiv, treba sebi suditi strogo i dosljedno, ne smije samo sebi gledati kroz prste i svoje propuste nastojati amortizirati kojekakvim izmišljenim opravdanjima bez pokrića. „Ako te ruka tvoja ili noga sablažnjavaju, odsjeci ih! Bolje ti je sakatu ili hromu ući u život nego zdravu poći u pakao. I ako te oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u Kraljevstvo Božje nego zdrav bit bačen u vječni oganj…!“ Isus, koji je ozdravljao hrome i slijepima vraćao vid, poznaje vrijednost tijela. No, ima nešto više, „samo jedno je potrebno“ (Lk 10,40). To je ono pred čim sve drugo mora ustuknuti. Na ljestvici vrednota zdravlje je tijela važno, no Kraljevstvo Božje mnogo je važnije. Tjelesni hendikep je tragičan, no ne može se usporediti s gubitkom vječnog spasenja koje nam Bog nudi. Tko riskira da bude odbačen od Boga, riskira mnogo više negoli ruku, nogu, oko. Riskira sve: svoje vječno utočište. Postoje gubici koji otežavaju život, ali jedan gubitak život čini besmislenim i u potpunosti ga razara.
Nikola iz Flua svoju je brigu za „jedno potrebno“ pretvorio u molitvu:
Gospodine moj i Bože moj, uzmi od mene sve što me od tebe odvraća!
Gospodine moj i Bože moj, daj mi sve što me vodi Tebi!
Gospodine moj i Bože moj, uzmi me od mene i podaj me sebi. Amen.
p. Anđelko Sesar