Am 6, 1a. 4-7
1 Tim 6, 11-16
Lk 16, 19-31
U prošlonedjeljnom smo evanđelju upozoreni: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ I starozavjetni prorok Amos u današnjemu prvom čitanju također ukazuje na sebične bogatune, siguran da će jednoga dana njihova bjelokosna harfa morati umuknuti jer nisu bili milosrdni prema potrebitoj braći. Izvaljeni na počivaljkama od ružina drveta, namirisani rijetkim pomadama, uživaju jedući najmekše meso janjaca i teladi, ne mareći za siromaha do svojih nogu koji molećivog pogleda sanja o mrvicama s njihovih pretrpanih stolova.
Današnjom poznatom prispodobom o bogatašu i Lazaru Isus opet vrlo radikalno, crno-bijelo oslikava stanje u društvu. Bogataš se danomice gostio, uživao u svemu što mu je dano, odijevajući se u grimiz i fini, tanki lan, dok mu je istodobno pred vratima, gladan i sav u čirevima, ležao bijednik Lazar, željan mrvica s bogataševog stola. Čak su i psi lutalice imali sućuti za ubogoga Lazara pa su mu lizali rane, no bogataš ga nikada nije ni primijetio.
Siromah je dospio u kraljevstvo blaženih, a bogataš je bačen u vječni oganj. To zvuči vrlo jednostavno, mada može zbuniti ideja da je bogatstvo grijeh, a siromaštvo blaženstvo. Netko bi možda mogao zaključiti da će nam na nebesima biti toliko ljepše koliko nam je na zemlji bilo tužnije. Zar ćemo završiti u paklu mi koji smo trudom, radom i marljivošću nešto stekli na ovome svijetu? Naravno da ne. Uostalom, nigdje u evanđelju nije rečeno da je bogataš stekao imetak na nepošten način – uzimajući siromašnima, varajući, kradući… Možda je, baš naprotiv, sve stekao pošteno, upornim radom. No zašto je onda tako neslavno napustio zemlju i završio u paklenim mukama? Što ga je tako strašno pokopalo? Pokopala ga je potpuna i isključiva usmjerenost na ovaj svijet. Živio je samo zato da se raskošno gosti i odijeva, ne mareći ni za koga osim za sebe, ne primjećujući nikoga osim sebe. Bogataš nije bio grub prema Lazaru, nije ga korio, tjerao, ponižavao – jednostavno ga nije ni vidio! Nije li to još sebičnije?
Kad je Isus iznosio ovu priču, osobito je pred očima imao farizeje, a Evanđelist Luka vidio je da ova priča pogađa i neke u njegovoj zajednici. Zbog toga je zapisao upravo ovu priču. Ljudi iz Lukine zajednice bili su kršćani kao i mi. Ni u kojem slučaju nisu bili zli, naprotiv. Sudjelovali su u kršćanskom životu i nikomu nisu htjeli učiniti ništa nažao. Možda je upravo zbog njihovog „ne-djelovanja“ ova priča bila prikladna i za njih. Dakle, možda je spomenuti bogataš bio sasvim pristojan i pristupačan čovjek, nikakav iznuđivač, lihvar, lopov. Prema svojim je prijateljima možda bio širokogrudan, ali svakako za siromahe pred svojim kućnim pragom nije mario. Kako je moguće da ih nije ni vidio? Pa ležali su mu pred vratima, morao se barem spotaknuti o njihovu bijedu!
Kad je Lukina zajednica slušala o ovoj nepravdi, kako mi to danas slušamo, vjerojatno se u sebi pitala leži li tkogod pred njihovim domom ili možda čak pred crkvenim vratima. I sada, dok slavimo euharistijsku svečanost, pomišljamo li da i među nama ima siromaha? Možda nisu transparentni siromasi, takve bi prepoznalo i dijete, možda je njihova bijeda uspješno skrivena, no možemo li je prepoznati, osjetiti, naslutiti? Imamo li kršćanskoga duha, njuha i sluha za takve među nama? Vidimo li ih i imamo li za njih milodara i milosti?
Siromah u priči ima svoje ime. Ono glasi „Lazar“, a znači „Bog pomaže“. Nekad je biti siromah značilo društvenu sramotu i osudu. I danas je često tako – pomišljamo da su siromasi sami krivi za svoju bijedu jer su lijenčine, pijanice, kockari… Nemaju za kruh, ali imaju za pivu i cigarete. Oni su sirotinja jer su to odabrali, jer se nisu dovoljno borili u životu. Znate li onu priču o dvije žabe upale u stap? Jedna je vidjela da je nemoguće spasiti se, upala je preduboko, pa se prepustila zlosretnoj sudbini i utopila – dok je druga toliko mlatila i lupala nožicama dok nije napravila maslo na koje se popela i iskočila, spasivši se. Dakle, nemamo svi ni dovoljno duhovne snage da se izvučemo iz gliba. Ima i takvih Lazara – siromašnih duhom. Krist ne misli samo na fizičke bogataše i siromahe. Misli i na intelektualne, emotivne, duhovne. Daruj i dijeli kapital koji imaš! Ne zadržavaj znanje samo za sebe, i to je strašno sebično! Pjesnik kaže: „Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga, možda sanja o slobodi.“ A Krist kaže: „Ako vidiš roba gdje spava, probudi ga i objasni mu slobodu!“ (K. Gibran)
Koja je moralna pouka i poanta ove priče? Nepošteno je živjeti samoživo i sebično, u svome svijetu odijeljenome od bijede dubokim jazom, poput jaza između pakla i krila Abrahamova, kako stoji u ovome evanđelju. Svakodnevno u novinama čitamo o neizmjernoj ljudskoj bijedi kao da nas se to ne tiče. Svakoga dana i na dnevniku i na vijestima gledamo nevolju koja je snašla mnoge, diljem svijeta. Ponekad nam se čak čini da tuga baš traži one najnevoljnije, najjadnije, najsiromašnije. Poplave redovito odnesu jedva podignute potleušice; suša uništi usjev onima kojima je to prvi urod nakon godina i godina bez kiše. S druge strane, licemjerni bogati svijet sirotinji ne šalje ni mrvice sa svojih natrpanih ovalnih stolova iz Bijelih kuća i bijelih dvora. Pod krinkom brige za budućnost djece cijeloga svijeta nude im laptop za 50-100 dolara, ne videći njihove zrakom napunjene trbuhe. Toj gladnoj djeci ne treba računalo, internet, cijeli planet umrežen u kutijici koja će biti njihov prozor u svijet i spona s njime. Treba im tek kruh svagdanji i djetinjstvo uz obitelj, u kućici pored rijeke, uz šarenu loptu i bezbrižno dječaštvo bez puške na ramenu.
Jaz između bogatih i siromašnih postao je gotovo nepremostiv. Onaj koji ga nastoji prijeći upada u ponor srušenih ideala, umori se od borbe s vjetrenjačama, izgubi snagu jurišati na slijepe Kiklope koji ne mare za sirotinju, koji ne vide mogućnost povezivanja dviju obala.
Isus apelira na sve nas da otvorimo oči i srca za siromašne. On ne zahtjeva ništa nemoguće. Siromasima ne treba naša svila i kadifa, njima će dobro doći i ono što smo odbacili, što nismo posve iskoristili.
Bogataš je tako završio u paklu, vapijući za kapljicom vode, moleći Abrahama da mu po Lazaru ovlaži žedna usta. Abraham ga odbija. Ne može se do druge obale. Jednom kad je gotovo – gotovo je. Nema povratka. Trebalo je misliti na vrijeme.
U ovoj priči spominje se i bogataševih petero braće. Ta smo braća upravo mi. Mi još imamo mogućnosti i vremena obratiti se, u sebi pronaći sućuti za našu potrebitu braću, osluhnuti njihov vapaj i odazvati se njihovim molbama. Još možemo poslušati Mojsija i proroke i izvući pouku od njih. Uostalom, nemamo samo starozavjetne proroke, imamo mnogo, mnogo više! Već dvije tisuće godina Krist nas pričama iz života, ovako slikovito primjerenima u evanđeljima, poučava kako živjeti. Isus nema ništa protiv našega blagostanja ili slavlja, štoviše – i on se tomu radovao – ali nam kaže koga trebamo pozvati na našu gozbu: siromašne, hrome, slijepe… Valja misliti na budućnost, jer zemaljski je život kratak i krhak kao cvat jabuke. Pokažimo milost prema svojoj ubogoj braći da bismo se po zasluzi u vječnosti našli na istoj strani, u Kraljevstvu Božjemu, u krilu Abrahamovu. Amen.
p. Anđelko Sesar