Post 2, 18-24
Heb 2, 9-11
Mk 10, 2-16
I današnja se sva svetopisamska čitanja prožimaju: svi smo nikli iz istoga korijena, iz iste žile kucavice našega Stvoritelja – sva stvorenja Gospodnja rođena su iz istog veličanstvenog uma i modelirana istom vještom rukom Svemogućega. U današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka čitamo, a evanđeljem – koje citira Krista – potvrđujemo: „Čovjek će ostaviti i oca i majku da prione uza ženu svoju i dvoje njih bit će jedno tijelo.“ Stvoritelj je, dakle, uvidio da je čovjeku potreban još netko da budu par, da budu jedno cjelovito biće, jedno drugomu nadopuna kao sunce mjesecu i mjesec suncu, kao noć danu i dan noći… Zato mu je stvorio ženu, da mu bude i pomoć i utjeha, i radost i sreća, da s njome rađa nasljedovatelje i tako plodnu rajsku zemlju zasije sjemenom iz kojega će niknuti njihov porod – djeca – najmilija Božja stvorenja koju je i Krist, Sin Njegov, ljubio iznad svih.
Premda je Stari zavjet dopuštao da muž otpusti ženu, Krist, novozavjetni posrednik između Boga i čovjeka, to ne dopušta nego Stari zavjet tumači na nov način koji, u biti, uopće nije nov nego je ispravno tumačenje iskonskog, prvotnog Božjeg nauma: čovjek i žena su jedno i „što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“
Poslanica upućena Hebrejima „opomena“ je koja potiče na ustrajnost u vjeri, naglašavajući prednost Novoga zavjeta nad Starim u svemu, pa i u pitanju braka. Ova poslanica kršćanski tumači sve starozavjetne tekstove i židovske običaje jer je Stari savez bio tek sjena Novoga koji je ustanovio Krist, novi zakonodavac, odnosno „licencirani“ tumač Božjih zakona. On je Sin Božji, uzvišen iznad svih anđeoskih zborova, iznad Mojsija, iznad starozavjetnog svećenstva. Njega valja slušati i slijediti, prihvaćajući Njegova tumačenja kao mjerodavna i jedina ispravna. Stoga, ako On govori o neraskidivosti bračne veze, onda je Njegova riječ zadnja i konačna. Ženidba je sakrament koji nije moguće poništiti (sada nije potrebno govoriti o iznimnim slučajevima u kojima Vatikan ipak dopušta da se takvo što provede), kao što nije moguće poništiti krštenje. Što si baštinio, postalo je dijelom tebe, u tebe je usađeno, s tobom je sraslo i raslo, neotuđivi je dio tebe i ne možeš ga se odreći, odbaciti ga. Što ga mnogi odbacuju svojim življenjem, to je druga stvar. To je odgovor i nama i farizejima koji su Isusa pitali je li dopušteno, kao u Mojsijevo vrijeme, napisati otpusno pismo i tako otpustiti bračnoga druga. Može li zemlja otpustiti travu? Može li more otpustiti sol? Može li sunce otpustiti toplinu? Ne. Neraskidivi su, jedno su. Muž i žena su kao dva čempresa. Rastu zajedno, u istome dvorištu, ali ne jedno drugome u sjeni. Ako jedno drugome i čine sjenu, to je samo da ga zaštite od vrućeg podnevnog sunca. Ne nadmeću se, ne natječu, rađaju istim plodovima, crpe istu zemlju, korijeni im se isprepliću, a ipak su samostalni. To je i bit braka. Krist je rekao: „Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub.“ Isto vrijedi i obratno.
Svakodnevno smo svjedoci raspada brakova zbog infantilnog srljanja u „instituciju“, kako ga mnogi vole nazivati, za koju nismo spremni jer jednostavno nismo spremni na kompromise, a kamoli žrtvu. Ako mnogi preziru tu formalnost, kako cinično komentiraju bračno vezivanje, zašto tako silno žele biti službeno vezani? Zašto homoseksualci žele biti vjenčani kad već negiraju i degradiraju sve kršćansko i prirodno? Zašto se bore za pravo na brak ako niječu da je to radi pravnih i praktičnih pitanja? Zašto žele biti vezani tako svetim sakramentom oni kojima nije važan ni Bog ni Crkva, oni koji se o svemu kršćanskome izražavaju isključivo posprdno, ironično komentirajući uskogrudnost, fobičnost, isključivost i primitivizam Crkve? Nije li jedno s drugim u potpunome raskoraku? Zašto se slavni žene ako unaprijed „znaju“ da po prirodi nisu monogamni, da je svaka divna žena vrijedna ljubavi, da u moru pliva mnogo riba…? Brak nije nešto trenutno, on je blagoslovljen s Neba, on nije eksperiment, faza čija su posljedica mnoga slomljena srca, osobito djece, ni krive ni dužne. Propali brak je brodolom nevinih malih srdaca oko kojih se roditelji kasnije prepucavaju preko novina, iznoseći na svjetlo svo svoje ruglo, kaljajući jedno drugo, čime samo ruju po dubokoj rani koja peče njihovu djecu. Koliko djeca mogu patiti i koliko je zbog toga tužan Krist, njihov najveći zaštitnik – zna samo Nebo… Ako nam je povjereno da imamo djecu, dakle da – poput Svemogućega – stvaramo život, onda znamo koliko nam je Gospodin vjerovao. Nemojmo Ga iznevjeriti! Potrudimo se demantirati zabrinjavajuću statistiku! Ne igrajmo se životima nevinih! Ne ranjavajmo nedužnu djecu! Ne pretvarajmo ih u male grubijane, okamenjene za emocije, koji pušu na hladno, koji nemaju ni vjere ni povjerenja u odrasle, koji su skeptični prema svakoj dobronamjerno ispruženoj ruci. Ne pretvarajmo ih u male osvetnike koji, poput preplašenih životinjica, vire iz svojih rupa, zatvorenih srdaca, povijenih rana, zatrtih potreba za zagrljajem. Za njihovu smo bol, alijenaciju, a kasnije i deformaciju krivi mi koji smo se njima poigravali, nabacujući se njima kao lopticama, misleći da ništa ne razumiju i ne shvaćaju. Krivi smo mi jer nismo bili spremni znojiti se na Božjoj njivi života, na kojoj je djecu trebalo zasijati, njegovati, zalijevati, štititi od sunca, braniti od tuče, okopavati, plijeviti… a sve da bi urod bio zdrav i bogat, za Gospodnju žitnicu i Njemu u slavu. Amen.
p. Anđelko Sesar