Izr 8,22-31;
Ps 8,4-9;
Rim 5,1-5;
Iv 16, 12-15
Blagoslivljajmo Oca i Sina sa Svetim Duhom. Hvalimo i uzvisujmo ga dovijeka!
Kad se glasoviti crkveni pisac Origen, kratko nakon rođenja, krstio i kad su ga iz crkve donijeli kući, njegov otac Leonidas poljubio ga je u grudi. Njegova žena, dječakova majka, upitala je: „Leonidas, što to činiš našemu sinčiću?“ Odgovorio je pred svima prisutnima: „Ljubim mjesto gdje se je nastanilo Presveto Trojstvo u duši mladog stanovnika zemlje“.
Ponosimo se znanstvenim rezultatima koje smo dosegnuli, poznavanjem prirode i vladanjem njezinim silama. Ali – isto su tako bili ponosni ljudi svih prijašnjih vremena. Svi mislimo da smo uglavnom dosegli završnu točku znanja i moći. Iako još ne znamo odgovore na sva pitanja, mislimo da je sve protumačivo. Upravo zato moderni čovjek odbija religiju, izražavajući sumnju u sve što se ne može pokazati, dokazati, opipati, materijalizirati. Znanost se uglavnom bavi vidljivim i dokučivim stvarima, dok vjera poseže za nedokučivim, nepristupačnim, nedodirljivim. Ipak, cijelu istinu čovjek neće dosegnuti na ovome svijetu, to je pravo pridržano za onaj svijet, uz tri božanske osobe: Oca – koji se javio Abrahamu, koji je izveo izraelski narod… Sina – koji je hodao prašnjavom Palestinom, propovijedao i umro za nas… i Duha Svetoga – nematerijalizirani šum vjetra, plamen, dašak mudrosti i providnosti, dar Božji, dar uskrsnuloga Sina. Mi koristimo atomsku snagu, ali nam bit atoma ostaje nepronicljiva. Koristimo električnu energiju, ali nam je sam elektricitet još uvijek tajanstveno pitanje. Zato se ne moramo čuditi što ne poznajemo Božju bit, nego trebamo zahvaljivati Onomu koji nam je i ovo malo objavio. Čudimo se i divimo! Kako li će biti bogati oni koji su Onomu koji dolazi već sada u svojoj nadi otvoreni…
Presveto Trojstvo, čiju svetkovinu danas slavimo, temeljna je tajna naše vjere. Ako ni jedna vjerska istina nije plod ljudskih mozgova i razmišljanja, i ako nam ni jednu nisu objavili tijelo i krv, nego Otac koji je na Nebesima, onda se to ponajviše može reći za ovu našu vjersku istinu – postoji samo jedan Bog, a u njemu tri božanske osobe.
Nebesa navješćuju vječnu slavu Božju. U cijeloj su prirodi vidljivi tragovi Boga Stvoritelja. Svako nam biće svjedoči da postoji Bog i da je ono Njegovo stvorenje, djelo Njegovih ruku. A da je božanska bit u trima osobama, to nikako ne možemo vidjeti ili pročitati iz stvorenja. Tu tajnu objavio nam je sam Bog Otac po svome Sinu, koji je druga božanska osoba i koji nam se pojavio u obličju čovjeka. Po objavi nam je poznato da među osobama nema razlike u dostojanstvu i savršenosti. Sve tri osobe na isti su način Bog. Nije jedna više, a druga manje Bog, a ipak se jedna od druge razlikuju.
Prvu „osobu“, koja je bez početka i porijekla, promatramo kao davaoca života svemu što postoji. Ta osoba s pravom nosi ime „Otac“ i ona to jest. Od nje potječe svako očinstvo na nebu i na zemlji. On je prisutnost u sebi i poznaje sebe u svoj svojoj punini, a sebe izriče u svojoj osobnoj Riječi, a ta je Riječ njegov Sin. Otac u svomu Sinu gleda odraz samoga sebe i daruje mu svu svoju ljubav. Istim intenzitetom Sin uzvraća svoju ljubav Ocu. „Abba, dobri oče!“, to je njegov usklik, zov koji izvire iz srca Sina. To je međusobno darivanje Oca i Sina u ljubavi, a ta ljubav opet je osoba – treća božanska osoba – Duh Sveti.
Veličina i uzvišenost Presvetog Trojstva posve je drugačija nego to možemo zamisliti i pretpostaviti. Boga ne možemo mjeriti našim ljudskim mjerama, a On za svoju sreću nije potreban čovjeka. Tri božanske osobe same su sebi dovoljne u svojoj sreći koju među sobom daruju jedna drugoj od same vječnosti. Onda ćemo reći, malo i razočarani, da je Bog tako daleko od nas. Ne, on nam je beskrajno blizu, On je u nama. Onaj daleki Bog je i Bog koji je i blizu. Ako toga budemo svjesni, onda ćemo se i vladati dostojno blizine toga nadasve dragoga Gosta. Jedan plemić uvijek je svjestan svoga dostojanstva i ponašanjem čuva ugled i reputaciju svoje plemićke obitelji. Zar nas ne bi sama pomisao na to da je u nama nastanjeno Presveto Trojstvo mogla potaknuti da se vladamo i živimo dostojno uzvišenosti Gospodina? Ako mislimo na Njega, ni Njegove zapovijedi ne bi nam trebale biti na teret jer su one volja onoga koji živi i koji nas ljubi vječnom ljubavlju. One za nas nisu ograda od bodljikave žice koja nas sputava kao robove, nego pomoć i zaštita koja učvršćuje naše zajedništvo s Bogom.
Na svom ćemo životnom putu nailaziti na mnoge poteškoće, neuspjehe i razočaranja, ali ćemo ih lako svladavati samom pomisli na Božju prisutnost u nama. Ako je On uz nas, tko će protiv nas? Bez njegove volje i protiv njegove volje ne pada ni vlas s naše glave; onima koji njega ljube i samo se zlo okreće na dobro (usporedi Rim 8, 28) „…pa da mi je i dolinom smrti proći…“ I kad bismo uvijek bili svjesni da su ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo i s kojima živimo – hramovi živoga Boga, onda bismo uvijek mogli imati lijepu riječ za njih. Podnosili bismo ih u svim njihovim slabostima i manjkavostima, lako im opraštali uvrede. Prema svima bismo uvijek imali poštovanja, kako to i dolikuje, jer su i oni djeca i prijatelji Božji.
Svi mi u sebi u krhkim glinenim posudama čuvamo blago Presvetoga Trojstva. Moramo ga svom brižljivošću njegovati u sebi i u drugima. Uvijek moramo nastojati biti dostojno prebivalište Boga. Današnji je dan lijepi razlog i prilika za razmišljanje o Božjoj veličini, ali i o našemu dostojanstvu. Učvršćujmo se u Božjoj milosti i živimo u Božjoj prisutnosti. Neka ovaj naš ovozemaljski život, putovanje prema sretnoj vječnosti, bude neprestana pjesma hvale Presvetomu Trojstvu, da bismo ga jednom mogli gledati licem u lice, slaveći milost po kojoj smo se ondje našli – spašeni. Amen.
p. Anđelko Sesar