Mudr 7, 7-11
Heb 4, 12-13
Mk 10, 17-30
I današnja se svetopisamska čitanja isprepliću. Koje je naše najveće bogatstvo? U čemu je uopće bogatstvo?
Prvo čitanje na prijestolje svih od Neba dobivenih darova stavlja mudrost. Nju je kralj Salomon cijenio iznad svega – više nego žezlo i tron, više nego dragulje, zlato i srebro, više nego zdravlje i ljepotu! Volio ju je više od svjetlosti „jer njezin sjaj bez prestanka svijetli“.
Mudrost srca svakako je dar s Neba. Ona nam pomaže razlučiti dobro od zla, ispravno od pogrešnoga, istinito od lažnoga, pravdu od nepravde. Ona nam pomaže otkriti istinu, pravi smisao, svrhu. Ona nepogrešivo procjenjuje i ljude i djela, ne skreće s pravoga puta, alarmira kad je u blizini opasnost, signalizira kad zastranimo. Mudrost odozgo dar je nad darovima i definitivna ulaznica za Kraljevstvo Očevo. Ta mudrost nije stečena mukotrpnim obrazovanjem, studiranjem, stipendijama, poslijediplomskim studijem. Ona nema veze s rektorovim nagradama, pozivima na stručne seminare ili međunarodne znanstvene kongrese. Ona ne zna što je indeks, što je magisterij, doktorat, disertacija. Ta mudrost ne stanuje u sveučilišnim knjižnicama niti u znanstvenim akademijama. Ona živi samo na jednome mjestu – u srcu, i to nerijetko u onome srcu koje nije argumentirano odnosno opravdano papirom koji ju potvrđuje. Mudrost jedne jednostavne bakice u zadnjoj klupi stare barokne crkve često je nemjerljiva s mudrošću velikih učenih glava enciklopedijskoga znanja. Naime, mudrost srca te bake jača je i dublja od mudrosti mnogih s akademskim titulama.
Kako vrednujemo stvari? Jesmo li previše ogrezli u materijalnome pa više i ne vidimo da smo robovi ovozemaljskoga? Što nam je najvažnije? Koji su nam prioriteti? Jurimo, žurimo, udaramo glavama kao kuglice u fliperu, zalijećemo se kao noćni leptiri na svjetlo… Ne mislimo, samo zujimo, ništa ne stižemo, dan nam je prekratak za sve što moramo obaviti, robujemo poslu, zbrajamo prekovremene sate – dok nam djeca odrastaju uz morbidne crtane filmove i drugo (u lijepi celofan umotano) zlo. A što je zapravo najvažnije? Imati lijepu kuću, okućnicu kao iz bajke, dva automobila, vikendicu na moru, pozamašnu svotu „mudro“ uloženu u kakav investicijski fond ili dionice koje ne mogu propasti? Što nas opterećuje? To što nam se stara perilica posuđa ne uklapa u novu kuhinju? Što nam novi parketi škripe? Što plaćamo vinjete kroz susjednu državu? Što nam je dostava namještaja naplatila nošenje ormara 50 kuna po katu? Koji su naši prioriteti? Na što trošimo emocije? Čemu stremimo, a čemu bismo trebali?
Dakako, prvo treba tražiti Božje Kraljevstvo, a sve drugo „bit će nam nadodano“. Bazilije Veliki kaže: „Ne navezuj se na prolazno kao da je vječno, ne preziri vječno kao da je prolazno!“ Mudrost srca pomoći će nam da razlučimo važno od nevažnoga, bitno od posve nebitnoga… Doista nije bitno trošiti se uludo na banalnosti ovoga svijeta. Život je kratak kao san, vrlo brzo prođe, ništa nećemo ponijeti sa sobom, sve ostavljamo ovozemaljskoj glini. Život je provjera, generalna proba, svojevrsno čistilište u kojemu ne smijemo pokleknuti, predati se, prepustiti. Valja ostati pošten, čist, mudar. Današnji psalam to potvrđuje riječima: „Nauči nas dane naše brojiti/da steknemo mudro srce… Obraduj nas za dane kad si nas šibao/za ljeta kad smo stradali!“
Pred „očima onoga komu nam je dati račun“, kako stoji u današnjoj poslanici upućenoj Hebrejima, valja ostati dostojan Njegova Kraljevstva. Što to znači? Kako? Slušajući Njegovu Riječ, „živu i djelotvornu“, oštriju od mača, koja prodire u „zglobove i moždinu, te prosuđuje nakane i misli srca“, pred kojom smo svi goli i ogoljeni, posve razotkriveni, bez skrovišta. Slušati Božju riječ, vršiti Božje zapovijedi – početak je stjecanja Kraljevstva Nebeskoga. Biti odan, poslušan, pokoran, dakle skroman – početak je naše nagrade. To su Kristovi savjeti čovjeku koji ga je presreo pitanjem: „Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Treba, dakle, slušati Božju Riječ i poštovati Njegove zapovijedi, ali – to nije dovoljno. Treba ići dalje. Nije dovoljno biti gluhi i slijepi poslušnik, dapače, to je lako: imaš upute, drži ih se i doći ćeš do cilja. To je pomalo robotski, štreberski, bez srca, a svakako i bez neke „mudrosti“. Lako je ne pogriješiti ako se slijepo držiš „uputa za korištenje“. Lako je ostati dobar ako si izoliran do te mjere da na tebe ne vrebaju nikakva iskušenja jer živiš sam i zadovoljan na pustome otoku. Dakako da karikiram, ali to je samo zato da shvatimo da je za Kraljevsvo Nebesko potrebno nešto više. To osjeća i čovjek koji je presreo Krista: držao se zapovijedi, bio je odan Bogu, ali svejedno ne osjeća ni zadovoljstvo ni ispunjenje. Nešto mu nedostaje. Krist zna što je to – nedostaje mu sloboda, ona sloboda koja te oslobađa svega materijalnog, ona sloboda koja daje osjećaj sigurnosti i spokoja da će sve biti u redu makar bio i gol i bos, sloboda koja je iznikla iz povjerenja i vjere da smo ovdje tek usputni prolaznici, da nam je dah kratkovjek i da je pomalo tužno i patetično biti vezan za neke stvari, duboko ukorijenjene u ovozemaljsko, koje se ne daju iščupati pa ćemo – ne pustimo li ih, ostati preko njih „uzemljeni“ i nikada nećemo udahnuti slobodu koja otvara Nebo. Krist nerijetko upozorava na to. Razdati sve što imamo, ostaviti braću i sestre, imanja i imovinu, ne nositi čak ni pričuvnu haljinu, ni novac o pasu – premda je put dug i neizvjestan – dokaz je našega povjerenja u Oca. Tek tada će nam se naše bogatstvo vratiti stostruko. Tek tada ćemo otkriti što je uopće bogatstvo. Mudrost koja procjenjuje što je ispravno, mudrost koja otkriva istinu – mudrost je koja daje mir u srcu. Mudrost srca za mir srca. Tek kad osjetimo da smo dali sve od sebe, da smo pred Ocem goli i ogoljeni, da ničega nemamo osim ljubavi i da je sve u što smo odjeveni – ljubav sama, znat ćemo da i Božje zapovijedi moraju biti obučene u ljubav. Bez nje je pokorno slijeđenje uputa krivi put – vaza bez cvijeća, igračka bez djeteta, školjka bez bisera, brod bez mora. Neka nas Otac daruje mudrošću koja će nam pomoći razlučiti važno od nevažnoga, koja će nam pomoći osloboditi se okova materijalnoga, koja će prerezati konop na kojemu je bilo vezano sidro koje nas je držalo za zemlju – i pomoći nam da se, razapetih jedara, otisnemo na pučinu – slijedeći samo Njega. Amen.
p. Anđelko Sesar