Iz 35, 1-6a. 10
Jak 5, 7-10
Mt 11, 2-11
Teško je biti strpljiv, šutke i bez puno pitanja čekati muža pomorca da se vrati nakon polugodišnjeg izbivanja, da liječnički nalazi pokažu da je naš voljeni bolje, da napokon netko zamijeti naš trud i talent, da nas Bog pogleda i smiluje nam se… Teško je biti i Job i Penelopa, podnositi samoću i napuštenost, trpjeti duševne boli a ne moći se potužiti, isplakati.
Nije li strpljenje čovjekova najveća vrlina i najteže provediva odluka? Načelno nemamo strpljenja. Lomimo prste, pocupkujemo, zapitkujemo, izlazimo na cestu, provirujemo, zavirujemo… Sveti Ivan Krstitelj, zatvoren u tamnicu, šalje svoje učenike da potraže Krista i upitaju Ga je li On taj koji ima doći ili da čekaju drugoga. Kako to protumačiti? Je li i Ivan Krstitelj, „najveći od žene rođen“, posumnjao u Krista? Je li pomalo izgubio strpljenje, sam i napušten, osuđen u Salominu obijesnome plesu? Je li očekivao da se Isus javno deklarira, očituje, djelima dokaže svoje božansko porijeklo? Je li Ivan posumnjao u ono što je sam naviještao po Jordanskoj pustinji – da je Isus iz Nazareta Mesija kojemu on nije dostojan obrisati prašinu sa sandala? Ili je možda njegovo pitanje retoričko? Možda i taktičko? Možda i „pedagoško“, postavljeno u namjeri da svoje učenike suoči s Gospodinom, da ih On osobno uvjeri u svoju „odabranost“?… Isus mu ne odgovara izravno, eksplicitno, nego indirektno: slijepi progledaju, gluhi čuju, bolesni ozdravljaju, mrtvi ustaju.
Isus je neizmjerno volio svoga rođaka. Nazvao ga je najvećim od svih proroka, između svih od žene rođenih – apsolutno najznačajnijim. Ivan je posve bio predan svome nebeskome poslanju i zaduženju – biti glasnikom koji valja pripraviti put pred Sinom Božjim. On nije trska koju vjetar njiše. On je čovjek čvrstog karaktera, čovjek koji stoji iza svojih odluka i riječi, čovjek iznimne predanosti i vjernosti, neumoran u provođenju svoga poslanja. Mnogima je bio čudak u svome asketizmu i eremizmu, nerijetkima čak luđak koji ne prestaje bulazniti o konačnome dolasku Pomazanika, Spasitelja, Otkupitelja grijeha. Usamljen, izoliran, odjeven skromno u devinu dlaku, opasan kožnatim pojasom, jedući skakavce i divlji med, Ivanu nije trebalo ništa do li javnoga mjesta s kojega je neumorno naviještao dolazak Spasitelja. Mekušaste haljine, kako ih Isus naziva, bile su rezervirane za dvorske ljude, razmažene izdanke kraljevskih loza kojima ni luksuz nije donosio zadovoljstvo. Ivan Krstitelj bio je pun kreposti i vrlina, pomazan Duhom Svetim i posve posvećen svome zaduženju, prva zraka koja se probila kroz olovne oblake da navijesti vladavinu sunca koje izranja na novu, mladu, orošenu zemlju. Ivanovo pitanje „Jesi li ti Onaj?“ postalo je pitanje svijeta i vijeka, najučestalije pitanje iz stoljeća u stoljeće. Isus ne odgovara: „Da, ja sam taj“, nego upućuje na vidljive znakove svoje svemoći. Što je još potrebno? Onoga kojega ti opipljivi znakovi i niz svjedoka ne uvjere u božansko porijeklo Isusa iz Nazareta, ionako nikada neće povjerovati jer nije u toj milosti, jer se na njega nije izlio Duh Sveti i blagoslovio ga darom prihvaćanja Krista kao Spasitelja. Upravo zato Isus kaže: „Blago onome tko se ne sablazni nada mnom!“ Time nam otkriva da je onaj koji vjeruje – u izravnoj Božjoj milosti. Blago, dakle, nama jer vjerujemo!
Ivan Krstitelj, vox clamantis in deserto, strpljivo je čekao, naviještao i – napokon – dočekao Spasitelja. Kao što ratar strpljivo čeka kišu kako bi mu urod bio što obilniji, i nama se valja strpiti do dolaska Gospodnjega, tako nam u poslanici poručuje sveti Jakov, i nastavlja: „Evo: sudac stoji pred vratima. Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.“ Neka nam, dakle, uzorom bude i prorok Izaija koji nas u današnjem prvom čitanju također priprema za dolazak Gospodnji. Doduše, ni Izaija ni Jakov (a ni Ivan Krstitelj, Isusov vršnjak) ne govore o Kristovu rođenju – a to je jedini dolazak na koji sada mislimo. Obojica govore o konačnome dolasku, o Gospodnjoj „naplati“, o Gospodinu kao sudcu… Naravno, i nama je misliti na taj finalni susret, na „onaj dan“ o kojemu govorimo od početka nove crkvene godine, no sada se ipak ponajprije veselimo djetetu koje će uskoro proslaviti Betlehem. Padaj s neba, roso sveta, na štalicu koju će blagosloviti najljepši zvuk na svijetu – zvonkiji od cimbala, mudriji od harfe, ljupkiji od lire – dječji plač. Amen.
p. Anđelko Sesar