Jon 3, 1-5. 10
1 Kor 7, 29-31
Mk 1, 14-20
Veći dio evanđelja koja se čitaju u ovoj crkvenoj godini (B) uzet je iz Markova evanđelja. Isto smo tako u prošloj godini (A) najčešće slušali Matejevo evanđelje, a sljedeće godine ćemo evanđelja po Luki. Markovo je evanđelje najstarije, napisano je otprilike nakon 60. godine i bilo je uzor Mateju i Luki. Ono je najkraće od sviju, ali nekako najživlje, s mnogo opažanja i detalja. Marko nema namjeru u prvome redu iznositi Učiteljev nauk, nego Isusa nastoji što bolje opisati kao stvarnog, živog čovjeka iz Nazareta, čiji je život drama našega spasenja. Kao što ćemo ove godine najčešće slušati obraćanja svetoga Pavla Korinćanima i Efežanima, tako ćemo upoznavati Isusa kroz Markova svjedočanstva koja se u prvome redu oslanjaju na Petrove propovijedi.
Oba današnja čitanja u uskoj su i logičnoj vezi s evanđeljem, a tumače Božje upozorenje o skorašnjem kraju i kazni za sve ohole i neposlušne. Prvo starozavjetno čitanje pripada Knjizi proroka Jone preko kojega je Bog upozorio Ninivu, ogrezlu u porocima i amoralu, da joj za četrdeset dana slijedi propast. Ninivljani su povjerovali ovome Jahvinom izaslaniku, skrušili se, obukli u kostrijet i posuli pepelom, kajući se zbog svoga neposluha i svoje raskalašenosti. Vidjevši da su se skrušili i obratili, Bog ih poštedje.
Jona je bio jedan od dvanaestorice takozvanih „malih proroka“. Napisao je poruku koju je Bog preko njega, kao preko vjernoga sluge, želio poslati svijetu. Jahve želi spasiti sve ljude, ne samo svoj izabrani narod. Odlomak koji smo maločas pročitali sadrži bit cijele Jonine knjige. On nam donosi poruku koja je identična onoj novozavjetnoj iz Markova evanđelja, odnosno Kristovome pozivu na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ U Joni je Božja snaga jer navješćuje Božji sud nad neprijateljskim narodom. Ninivljani su bili tlačitelji Izraela, a Jahve želi da se obrate, što, dakako, ne znači da moraju postati Izraelci. Jonina knjiga ne zove na pokajanje samo Ninivljane, pogane ili druge tirane. Zove i Izrael, zove cijelu Crkvu, zove nas i naš narod. Poziv na obraćenje nadrasta onodobne povijesne okvire i izrasta u metaforu iza koje se krije upozorenje svima nama. Ne skrušimo li se i ne ogrnemo grubom simboličnom kostrijeti u znak svoga pokajanja – nećemo biti pošteđeni.
Krist evanđelje naziva Kraljevstvom. Sva Kristova djelovanja i sva propovijedanja usmjerena su istome cilju – dovesti nas u Kraljevstvo Božje. Gdje je to kraljevstvo? Ono nije iza sedam gora i sedam dola, ono nije ni iznad mekih pamučnih oblaka, ono nije na rubu ovoga svijeta, izdignuto iznad ovozemaljskoga blata i branjeno zlatnim strjelicama arkanđela. Božje je Kraljevstvo tamo gdje Bog vlada u srcima ljudi, gdje je svako stvorenje prožeto Božjom milinom i odano svome Stvoritelju. Božje Kraljevstvo je u svakome tko uživa svoj mir i daruje ga drugima, ne pitajući se ni kako ni zašto, nego potpuno vjerujući Radosnoj vijesti i svakodnevno je živeći. Krleža kaže: „Bolje je biti priprost i neuk i imati osjećaj za Boga, nego veleučen i tašt, te prema tome preko glave zaronjen u lažima i obmanama. Razum i vjera ne spadaju zajedno. Razum u teologiji dovodi do krivovjerstva, a vjera u razmišljanjima do maštanja.“ Vjerujmo Gospodinu kao Ninivljani, djelujući sada i odmah, ne računajući na to da još ima dovoljno vremena na obraćenje, pa makar to bilo svega četrdeset dana.
U Božjemu kraljevstvu vlada najmudriji vladar, nepobjedivi vojskovođa, najveći stvoritelj, najpravedniji upravitelj. Upozorava na činjenicu da se primaklo vrijeme Njegove vladavine, koje je punina i izvršenje same pravde. To nije tek neka apstrakcija, jer Bog traži naše konkretno djelovanje, konkretne čine kajanja. Bog izbija kao svjetlost, očituje se jasno kao dan, pa i od nas traži vidljiva djela tijela, ne (samo) duha. Kad kaže: slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju (Mt 15, 5) ne govori samo u prenesenome značenju, nego i posve konkretno. Po svemu tome, sveti je Ivan Krstitelj naslutio da je Isus vladar toga pravednoga i milosrdnoga kraljevstva, da s Isusom osvajačem započinje ekspanzija duha svijetom, da Božje Kraljevstvo treba osvojiti najudaljenije krajeve i teritorije tijela i duha. Nerijetko u našim ušima odzvanjaju riječi Kristove: “Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ali najmanji u Kraljevstvu nebeskom veći je od njega.“ (Mt 11, 11) Tu naoko nepravednu činjenicu Krist nam daje kao jednostavnu istinu. Ivan je bio čovjek poslan od Boga, ujedno posljednji i najveći u povijesti prije dolaska Sina Božjega. Stojeći na pragu Staroga u Novi zavjet, služio je Bogu svim srcem i voljom. Pred njegovom snagom volje potamnio je sjaj i najvećih velikana staroga svijeta. On je najveći čovjek rođen od žene, ali njegovo vrijeme pripada povijesti koja je ostala s druge strane Jordana, onoj povijesti koja nije slavila betlehemsku noć Spasiteljeva rođenja, povijesti koja je slutila Spasiteljev silazak i o njemu slušala kroz usta mnogih proroka, ali nije upoznala blagost novoga doba, rođenu u štali, blagost koja je neprijatelju okretala drugi obraz za glasni udarac, blagost koja se zlu nije protivila silom i koja je sa smiješkom slušala svakoga od nas, bio on filozof, pismoznanac, farizej ili ribar. Najmanji je, dakle, iz Kristove zajednice veći od svih careva i kraljeva, proroka i filozofa, vojskovođa i osvajača.
Pa kad je tako, kad smo u tolikoj milosti samoga Sina Božjega, kad smo po Božjoj milosti rođeni u vrijeme koje je upoznalo novozavjetno kršćansko djelovanje kroz primjere Isusa Krista, što nam još treba? Ništa. Nema nećkanja, nema odlaganja. Danas i sada treba se obratiti, ogrnuti se kostrijeti poput Ninivljana i raditi na svome spasenju. Treba ostaviti sve nevažnosti ovoga svijeta, pa i nezakrpane ribarske mreže, jer važnije je biti ribarima ljudi i loviti ih na mamce Kristovih riječi, uvlačeći ih u Kristove lađe u jatima novih sljedbenika. Drugo čitanje iz Pavlove poslanice Korinćanima novija je potvrda riječi starozavjetnoga Joninog Boga i Krista: „Vrijeme je kratko! Od sada i oni koji imaju žene – kao da ih nemaju, i koji plaču – kao da ne plaču, i koji se vesele – kao da se ne vesele, i koji posjeduju – kao da ne posjeduju – jer – prolazi obličje ovoga svijeta.“ Sic transit gloria mundi. No, slava Božjega Kraljevstva nikada neće proći. Amen.
p. Anđelko Sesar