Pnz 6, 2-6
Heb 7, 23-28
Mk 12, 28b-34
Naša ljubav prema Bogu očituje se isključivo u našoj ljubavi prema braći. Onaj koji časti i štuje Boga, uzdajući se u Njega i vjerujući Njegovim obećanjima, ali je istodobno izoliran i usamljen kao otok, niti mu tko treba, niti se u bilo što petlja – nije pravi kršćanin. Kako čovjek može ostati izdvojen, izoliran, netaknut, neinficiran u svijetu zahvaćenom pandemijom grijeha i boli? Nikako. Onaj tko je suosjećajan i koji voli svoju braću – uplest će se, htio-ne htio, u tuđe živote, ne s namjerom da zadovolji radoznalost ili koju drugu potrebu, nego da pomogne. Kako je moguće moliti Boga istodobno se oglušujući na kucanje siromaha koji treba milost i milosrđe? Bog ne poznaje takvo bogoštovlje niti ga cijeni. Dvije su, dakle, zapovijedi u kršćanstvu nerazdvojne: ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima.. Uzaludno je govoriti da ljubimo Boga ako ne ljubimo brata s kojim zajedno kročimo ovom dolinom suza. Tek u međusobnom pomaganju i empatiji ostvarit će se Božja zapovijed. Samo u bratstvu i bratskoj ljubavi živi i ljubav prema zajedničkome Ocu.
Prvu zapovijed koju je Krist naglasio u evanđelju nalazimo već u Starome zavjetu. Ona glasi: Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene – odnosno, u izvornome, proširenome, arhaičnome obliku: „Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom!“ Ta je zapovijed prva uklesana na kamenim pločama koje je Jahve ostavio Mojsiju kao temeljne naputke za život svoga naroda. Kako su uklesane u kamen, neka budu uklesane i u srca vjernika.
Istu tu zapovijed Krist stavlja na prvo mjesto kada ga pismoznanac pita koja je Božja zapovijed najvažnija. Na njegovo pitanje svi smo pomalo narogušeni, već unaprijed strepimo od nove provokacije, znamo da su pismoznanci i farizeji oduvijek Isusu namještali klopke i napinjali zamke. Pa ipak, ovaj pismoznanac kao da je drugačiji. Uostalom, zašto se čudimo? Uvijek smo upoznavali iskrene i dobre ljude čak i među našim vjekovnim neprijateljima, na kraju redovito zaključujući da nikada ne valja generalizirati. I među poganima ima pravih kršćana koji se jednostavno tako ne zovu, i među našim povijesnim ratnim neprijateljima ima poštenih ljudi i boraca za pravdu, i u kukolju se nađe pokoji klas. Dakle, ovaj pismoznanac iskrena i otvorena srca pita Isusa za najvažnije zapovijedi koje nam valja slijediti. Isus ga poučava da druga zapovijed nipošto nije neka nova stavka, nova točka, novi kontekst. Ona je doslovce sastavni dio prve, a glasi: „Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.“ Nema važnijih zapovijedi od tih dviju. U njima su i sve ostale, od njih neodvojive, s njima posve stopljene, jer onaj koji ljubi svoga bližnjega neće se lako odavati grijesima. Uvijek će paziti da ne povrijedi svoga brata. Pismoznanac prihvaća Kristovo tumačenje i posve se slaže s takvom vrstom „rangiranja“. Ljubiti Boga i brata – više vrijedi nego sve paljenice i žrtve, zaključak je kojim se pismoznanac posve približio Kraljevstvu Božjemu, kako veli Isus. Iskrena zainteresiranost i dobronamjernost Kristova poslovičnog oponenta sve nas iznenađuje i razoružava. Blagost i toplina srca, pomiješane sa željom da nešto nauči od ovoga velikoga svećenika, ponukale su nas da i svoje neistomišljenike gledamo drugačijim očima. Važno je slušati jedni druge pa ćemo naći mnogo dodirnih točaka i sličnih razmišljanja. Važno je slušati! Možda upravo zato i prva zapovijed dana Mojsiju počinje tim imperativom upućenim izabranome narodu Izraela: „Slušaj, Izraele!“ Priznajmo da tako teško slušamo svoje prijatelje sugovornike, a kamoli neprijatelje. Navinemo se kao kakva bučna igračka na baterije, ne dopuštamo drugome da bilo što kaže, a uspije li štogod izreći – to ne dopire ni do naših ušiju, a kamoli do srca ili razuma. U slijepoj sebičnosti i sebeljublju poznajemo jedino boju vlastitoga glasa, posve nespremni poslušati drugoga. Koliko li smo puta nešto pokušavali reći, nekoga u nešto uvjeriti, na neki se način opravdati ili obraniti – ali nismo uspjeli zbog zida o koji su se odbijale naše riječi. Nismo li poželjeli podići glas do najviše frekvencije uz uzvik: „Slušaj, Izraele! Slušaj!“ Kao da govorimo: Molim za pažnju! Ono što ću reći iznimno je važno, mora biti prihvaćeno i provođeno, ne smije odzvanjati tupo kao jeka nego mora pasti na plodno tlo kao sjeme koje nam jamči plod, spas, opstanak.
Ljubav prema Bogu zvuči kao apstrakcija ukoliko je ne doživimo u praksi. A kako „u praksi“ voljeti Boga? Stavljati Mu cvijeće na oltar, častiti Ga litanijama? Ne. Ljubav prema Bogu živi u ljubavi prema braći. Bez takve ljubavi svako cvijeće na oltaru vene, a litanije se pretvaraju u nabrajalice bez srca, u obično „nabijanje kilometraže“ bez ikakvoga odjeka u nebesima. Ljubim li svoga brata, i ja ću biti ljubljen. Ljubit će me i Bog, Otac moj nebeski, sretan da je ljubav uzvraćena i uzajamna. A što znači ljubiti brata? Slušati ga ako mu je potrebna ispovijed. Ne govoriti mu: „Upozoravao sam te“ nakon pogreške. Kad šuti, ne prestati osluškivati njegovo srce. Čuvati tajne njegova srca „kao što se pamti okus vina kad se i boja zaboravi, a ni posude više nema“ (Khalil Gibran). Pa neka nas ta ljubav i opterećuje i unesrećuje! Uostalom, pjesnik Ujević kaže: „Ljubav nikada nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.“ Ne treba puno misliti ni puno rasuđivati, treba jednostavno voljeti i predavati se. Gdje je rasuđivanje veliko, ljubav je mala.
Ovih najvažnijih zapovijedi Židovi su držali i u najtežim vremenima svoje povijesti. “Slušaj, Izraele!” (židovski „Sema, Izrael!”) pjevali i molili u getima sabirnih logora raznih režima koji su progonili izraelski narod. Taj im je vapaj davao snage da izdrže sve nedaće. Spašeni su iz egipatskog ropstva, spasit će se i iz svakog drugog jer će ih njihov Otac, Otac cijeloga čovječanstva, utješene izbaviti i povesti „kraj potočnih voda, putem ravnim kojim neće posrnuti…“ (Jr 31,9). „Sretni li su narodi koji imaju dosadnu povijest…“, kaže poznati francuski enciklopedist Montesquieu. Budući da znamo kakvu gozbu Otac za nas sprema, ni nama ne preostaje drugo nego klicati kao u psalmu: „Ljubim te, Gospodine, kreposti moja!… hridino moja, utvrdo moja, spase moj!… pećino moja, štite moj, tvrđavo moja!…“ Hvala ti što si nam poslao svoga sina, Velikoga svećenika koji će s nama ostati dovijeka i čije je svećenstvo, kako stoji u poslanici Hebrejima, neprolazno. On je naš putokaz jer je „svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa“. On nas je naučio da je ljubav prema bratu jedina ulaznica za Život Vječni. Amen
p. Anđelko Sesar