1 Kr 17, 10-16
Heb 9, 24-28
Mk 12, 38-44
Današnja se čitanja u mnogočemu nadovezuju na prošlonedjeljna u kojima je bilo riječi o najvažnijoj Božjoj zapovijedi. Ljubiti svoga brata nije moguće bez bezrezervnog davanja i sebe i od sebe. Upravo je o davanju riječ u današnjim svetopisamskim tekstovima.
Čitanje iz Prve knjige o Kraljevima podsjeća nas na siromašnu udovicu iz sidonske Sarfata koja je bila bogato nagrađena za ono što je žrtvovala od svoje neimaštine. Naime, upravo je ona vjerovala Iliji da joj, ispeče li mu malo kruha od jedinoga što joj je preostalo da njezin sin i ona prežive – malo brašna i ulja, nikada više neće nedostajati hrane. Koliko god brašna potrošila, posuda u kojoj ga je čuvala ne bi se praznila, i koliko god ulja izlila – njegova se razina u vrču nikada ne bi smanjivala. To je stoga jer je vjerovala Božjem proroku Iliji koji joj je obećao da joj ničega neće nedostajati dok se Svemoćni ne smiluje cijeloj gladnoj zemlji i ne pošalje na nju kišu – kako veli pjesnik Ujević: „…milosnu, dobrosnu, svjetlonosnu kišu.“ Premda je bila zabrinuta i za sebe i za svoje dijete, podijelila je s umornim i gladnim putnikom svoju sirotinju. To je i naša kršćanska dužnost – ne dijeliti samo od svoga suviška, nego dijeliti i ono čega imamo malo, čega i nama samima nedostaje. Jer, kakva je i žrtva i radost davanja ako daješ ono što ti ionako ne treba? Dakako da je i to prihvatljivo, jer bolje je dati nego zgrtati a do toga ne držati, ali nije za pomniju analizu jer se u takvoj vrsti davanja ipak ne ogleda najdublje kršćansko milosrđe. Tko daje – a sam nema dovoljno, ne treba se bojati ni gladi ni kakvog drugog nedostatka ili neispunjenih čežnji. Gospodin će ga obilato nagraditi, pa nikada neće ni žeđati ni gladovati, i doslovno i metaforički.
Lijepo je kad koja poznata javna osoba izdvoji pozamašnu svotu novaca za humanitarne svrhe, za koju dobrotvornu akciju, za kupnju kakvog skupocjenog aparata koji nedostaje liječničkoj ustanovi, za razminiravanje nepreglednih polja u ratom zahvaćenim zemljama… Donirani milijun još dugo odzvanja eterom, provlači se kroz novine i sve druge vrste medija, a dobrotvor dobiva pohvale za svoju nesebičnost i biva proglašen suvremenim ambasadorom neizmjerne velikodušnosti. Lijepo je kad i pokoji sportaš, koji živi na Azurnoj obali da bi izbjegao plaćanje poreza vlastitoj državi, u dobrotvorne svrhe daruje cijelu nagradu dobivenu za kakav osvojeni turnir. On zna vrijednost novca i njegovu moć, što je i dokazao mjestom prebivališta. Sve je to lijepo i hvalevrijedno, bez obzira na motiv davanja (koji nije uvijek pohvalan), ali medijska pompa i silna eksponiranost umanjuju velikodušnost. Upravo zato mnogo glasnije u polupraznoj škrabici odjekne posljednji novčić siromaha koji u polumraku crkve odvaja od svoga siromaštva za podjednako siromašne. Zvuk toga novčića zaglušuje sve ovacije i aplauze koje su na svečanoj večeri dobili darežljivi uzvanici, cijenjeni mecene, javni dobrotvori zabrinuti za somalijsku djecu gotovo jednako kao za svoj manje fotogenični lijevi profil. Ne valja biti ciničan kada je riječ o davanju, ali mnogima su javna doniranja u humanitarne svrhe jedino što može opravdati njihova nedjela, zasjeniti njihove ambicije i kamuflirati njihove sumnjive poslove. Tko je učinio dobro djelo, neka šuti; neka govori onaj koji ga je primio!
Dva novčića koja je žena iz današnjega evanđelja ubacila u riznicu (škrabicu) na trgu odjeknula su tiho, ali dovoljno glasno da ih Isus čuje. Mnogi su ubacili znatno više od nje, nemjerljivo, ali samo je nju Isus zamijetio. Naime, jedino je ona dala sve što je imala, „sav svoj žitak“. Učinila je to bez kalkuliranja i računanja jer to nije u njezinoj prirodi. Ona nema što računati, ne mari za gubitak jer nema što izgubiti „osim“ svog vjerskog uvjerenja. Da je prošla kraj škrabice ne ubacivši ništa, što joj nitko ne bi zamjerio, ne bi bila sretna – jer nitko se ne zna tako radovati kao sirotinja, a duša se hrani onime što je raduje, a ne onime što puni želudac. Stara poslovica kaže da jedno jedino „evo ti“ vrijedi više nego deset „neka ti nebo pomogne“. Slavni Rimljanin Seneka kaže da novac nikada nikoga nije učinio bogatim. Nitko ne bilježi dobročinstva u dužničke knjige. Francuski enciklopedist Diderot to potvrđuje mišlju da je ruka koja daje uvijek iznad one koja prima, a dobročinstvo je jedino blago koje se uvećava davanjem.
Jeruzalemski hram pred koji se odigrao prizor koji je Isus promatrao možemo zamisliti kao današnji Trg sv. Petra u Vatikanu. Danas toga hrama više nema, ali se Židovi nadaju da će jednoga dana biti opet sagrađen. Na trgu je bio hram odnosno bogomolja, mnogo dvorišta, zgrada, stubišta… Zato nam je shvatljivo da su Marija i Josip tamo mogli izgubiti dvanaestogodišnjeg Isusa. Isus je kasnije često išao u hram. Tamo se nije samo molilo. Bilo je mnogo toga za vidjeti, kao i danas na mnogim hodočasničkim mjestima. Pred hramom se žrtvovalo, tamo su se sastajali i susretali vjernici, u svetištu se šutke kontempliralo… Pred takvim je hramom isti onaj dječak Isus dvadesetak godina kasnije promatrao ljude kako u škrabicu ubacuju svoje milodare. Tako je zapazio i udovicu koja se spominje u današnjemu evanđelju. Mnogo je ljudi posijano na zemlju, ali ih je malo izniklo. Ona je jedna od izniklih. Amen.
p. Anđelko Sesar