Dn 12, 1-3
Heb 10, 11-14, 18
Mk 13, 24-32
„Kad vidite da se sve to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!“ – riječi su iz današnjega Markova evanđelja. Ovim se Kristovim posljednjim uputama približavamo kraju crkvene godine, pa su logična i posljednja čitanja iz evanđelja koja nas pripremaju za definitivni Kristov odlazak sa zemlje i navještaj ponovnoga silaska, onoga konačnoga, kada će se – kako se nagoviješta i u Knjizi proroka Danijela – ljudi odijeliti: „jedni za život vječni, drugi za vječnu sramotu“.
Koliko li smo se puta pitali dokad će nas naš nebeski Otac ovakve trpjeti. Pokušavali smo naći mnoga opravdanja za svoje postojanje, čudili se Gospodinovoj gotovo bezumnoj toleranciji, zbog jada koji vlada svijetom čak smo sami požurivali i priželjkivali što skoriji kraj i definitivni krah ovog sveopćeg užasa. Stoput smo se pitali zašto nas Gospodin još uvijek trpi, je li moguće da ima još dovoljno pravednika zbog kojih se još uvijek vrti ovaj naš mali svijet. Ako smo tu, to znači da nas iskupljuje nečija velika žrtva, neka silna bol koju trpe nevini, a kojom se opravdava naše disanje. Sve smo uništili što nam je Otac darovao. Vlastiti smo planet doveli pred katastrofu, uništili Zemljinu zaštitu do te mjere da se bojimo da nas sunce ne sažeže. Otapaju se glečeri i polovi, na kontinentima se diže razina vode, nestaju mnoge biljne i životinjske vrste, silnim smo oružjem potaknuli mnoge tektonske poremećaje pa naša majka Gea, zgrčena od boli koje podnosi, reagira nagonski – cunamijima, tajfunima, ciklonima, pijavicama, potresima, poplavama, požarima… Toliko smo autodestruktivni da crpimo njezine posljednje zalihe ne misleći na svoju djecu. Samo teoretski govorimo o održivom razvoju, a ne činimo ništa da vratimo ili obnovimo izgubljeno odnosno uništeno. Sve smo poremetili: cvijeće ne miriše, voće nema okusa, ne pamtimo snježnobijele zime, ali doživljavamo snježne kolovoze, ptice selice ne odlaze na jug, istrijebljene životinjske vrste poznajemo samo iz slikovnica, miris ruža možemo udahnuti samo u kakvom kemijskom laboratoriju koji stvara umjetne esencije za potrebe mirisne industrije koja, usput rečeno, deodoransima i ostalim sprejevima dodatno uništava Zemlju. O bratskoj ljubavi danas je nekako smiješno govoriti. Ona zvuči posve „demode“, potpuno arhaično, kao da pripada isključivo svijetu prošlosti. Danas se mnogo češće govori o bratoubilaštvu rođenom iz borbe za vlast, bogatstvo, teritorij, imovinu. Ratujemo za naftu, za povijesno pravo, za nepromišljene principe – a sve pod parolama borbe za identitet i integritet – ne sluteći da ratovanjem gubimo i jedno i drugo. Takvi smo mi ljudi. Fokusirani isključivo na sebe i svoju sadašnjost, kukajući (kao razmažena djeca nad razbijenom igračkom) nad svojom sudbinom, evocirajući uspomene na dane kad smo se slobodno mogli izležavati na suncu kao gušterice, bez straha od melanoma; kad smo jeli voće bez straha od trovanja pesticidima; hranili labudove bez straha od ptičje gripe; odlazili na mjesta gdje se okuplja mnoštvo bez straha od terorističkih napada… Strah… Svega se bojimo – starosti, bolesti, neimaštine, ropstva, samoće… a najviše neizbježnoga Kraja koji se naviješta i današnjim čitanjima.
Kraj će svakako doći. Kada? Kako kaže prorok Danijel – „u vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi“. Nije li to vrijeme odavno došlo? Nije li ovaj svijet sami pakao jer je i u čistilištu vjerojatno više milosrđa? Ne čini li nam se da je tjeskoba o kojoj je riječ odavno zavladala svijetom, i to u svojoj zadnjoj fazi kada se više ne može ni nazvati tjeskobom nego posvemašnjim uništenjem svega živoga i dobroga od Boga stvorenoga?
Ubijamo se bez da trepnemo okom, srca su nam okovana ledom, okamenjeni smo za elementarnu sućut, ne sažaljevamo se nad nemoćnima, slabima i nevinima, ne pogađaju nas zrakom ispunjeni trbuščići gladne crne djece… Ako smo i malo tankoćutniji pa ne možemo hladno gledati zlo i nepravdu – jednostavno zatvorimo oči, okrenemo program kad ugledamo nešto potresno i nastavimo gledati kakvu sapunicu, zatvorimo novine ako nas neki prizor uznemiri, zaobiđemo prosjaka ili pregaženoga psa kojemu treba pomoć… Lakše je tako. Jednostavno se zatvoriti, odijeliti, ne uplitati, skrenuti pogled, sagnuti glavu. Takvi smo mi.
Kada će doći taj kraj, kada će se „probuditi svi koji snivaju u prahu zemljinu“? Ne bismo li to voljeli znati pa se pripremiti, svoje svjetiljke napuniti uljem i, umiveni i ispovjeđeni, čekati? Otkako je svijeta, čekamo njegov kraj. Mnogi su ga odavno najavljivali, mnogi su datumi za njega trebali biti fatalni, ali mi smo još tu jer o tom času, kako Krist kaže, ne zna nitko, „pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac“.
Silni nas znakovi upozoravaju na svršetak. Ne treba biti osobito mudar da ih uočimo, treba samo biti dovoljno hrabar pa prekinuti život u sebičnoj ali ugodnoj uljuljanosti u bezosjećajnu rutinu kojom živimo. Vrijeme se bliži.
Ne treba se bojati toga trena. Još nije kasno za nas. Promijenimo se ovoga trena, sada! Napravimo zaokret! Bog će nam dati još jednu šansu jer je daje svima! Pa i smokvi sivih suhih grana daje da dočeka svoje proljeće, propupa i donese plod!
Onaj tko vjeruje da je ovaj život tek usputna stanica, svojevrsna provjera naše vjernosti, generalna proba za Život Vječni – ne bi trebao strepiti od dana kada će „Sin Čovječji doći na oblacima, razaslati anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.“ Ne bojmo se toga dana. Bojmo se samo toga da ćemo se ponovno oglušiti na upozorenje misleći kako ima vremena za pomirbu s Bogom i bratom, pripremu i spremno čekanje trena kada će „umnici blistati kao sjajni nebeski svod, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost.“ Koliko god kontradiktorno zvučalo, Kraj nam donosi Početak, a propašću nam se približava spasenje, ispunjenje svih čežnji i, napokon, kraljevstvo pravednosti. Amen.
p. Anđelko Sesar