Mih 5, 1-4a
Heb 10, 5-10
Lk 1, 39-45
Bliži se Božić, dan Kristova rođenja, kad ćemo se svi okupiti na ponoćki i kada će orgulje, prvi put, zagrmjeti Svim na zemlji mir veselje… Narodi nam se Kralj nebeski!
Obitelj, toplina, tiha, svečana radost ispunit će nam srca. Kao kad idemo pogledati neko ljupko novorođenče, došuljat ćemo se na prstima do jaslica da Ga ne bismo probudili… Tome se trenutku veselimo, ali ne zaboravimo bit ovoga blagdana. Krist je došao da bi nas pozvao na širenje i ispunjavanje Božjega nauma svijetom i da, poput Marije koja je Elizabeti donijela predivne vijesti, donosimo istinsku radost i mir svima s kojima se susrećemo.
Kakvi li su se to izvanredni događaji imali zbiti? Dvije rođakinje u isto vrijeme pod srcem nose dva neobična čovjeka – jedna velikoga Navjestitelja, najvećega od žene rođenoga, a jedna samoga Mesiju, onoga kojega čekamo stoljećima, eonima…
Mudrost srca, providnost ili Duh, kako god želite, Elizabeti dopušta sa stopostotnom sigurnošću znati da je Marija buduća majka samoga Gospodina! Tu nema nimalo sumnje, nimalo skepse. Baš kao ni u Marije. Kad joj je anđeo Gospodnji navijestio da će začeti po Duhu Svetomu, ona je spremno odvratila: “Evo službenice Gospodnje!” Odakle ta sigurnost, predanost, povjerenje bez ikakvih pitanja? To se zove vjera. Marija je imala čvrstu vjeru da ju je ruka Gospodnja svojim mekim dlanom taknula i blagoslovila. Izabrala. Između svih žena na svijetu, ona je Odabrana. Iako će joj život biti praćen stalnim strahom od neizbježnoga, ona se prepušta Božjim planovima puna povjerenja. Iako zna da će joj majčinsko srce probosti oštricom mača, ona prihvaća svoju ulogu. Baš kao i Elizabeta. Marijino dijete, njezina ljubav, došlo je na svijet radi izgubljenih iz stada, a razderat će ga gladni vuci jer tako ima biti i jer je tako odavno napisano. Njezino dijete, njezina ljubav… A ljubav je čin vjere. Tko malo vjeruje, malo i voli. Ljubav ima dvije pratilje: Dobrotu i Strpljivost. Te su vrline resile Mariju, Odabranu. Ona se nije ljutila što ružin grm donosi trnje, nego se radovala što trnov grm nosi ruže. Zato je s radošću pohitala u Gorje, u grad Judin, Elizabeti, da joj obznani divnu vijest.
Susreti ljudi mogu biti vrlo različiti. Ponekad je riječ o posve slučajnim susretima, kad se neki ljudi nađu na istome mjestu u isto vrijeme i, makar se poznavali, tu se ništa posebno ne dogodi pa taj susret prođe u jednoj površnosti, bez ikakva značaja. Pravi međusobni susreti ostvaruju se u istim interesima onih koji su se sreli, što ni jedna strana ne želi zaobići ili izostaviti. Susreti nas obogaćuju. Oni nam pružaju priliku da drugi bude prisutan u našemu, a i mi u njegovu životu. Prihvaćanjem i davanjem jednih drugima obogaćuje se naše duhovno iskustvo. Susreti pomažu da jedni s drugima podijelimo svoju bol koja nam je tada upola manja, da s drugima podijelimo svoju radost koja nam je tada dvostruko veća.
O jednom takvom susretu, punom povjerenja, govori nam Lukino evanđelje. Evanđelist svjedoči kako je Marija u svome krilu, snagom Duha Svetoga, začela Mesiju Isusa. Napominje i to da je u tom času Marija doznala da je i njezina rođakinja Elizabeta, iako u odmakloj životnoj dobi, trudna već šesti mjesec.
Za Mariju je ovo povod da u južnom gorju posjeti svoju rođakinju, zbog čega se sprema na naporni put. Točan razlog evanđelist za to ne navodi. Ne govori o tome da se mlađa spremila nešto pomoći starijoj, premda bi se iz navedenog nešto takvoga moglo očekivati. Luka ističe Marijinu žurbu i oduševljenje tim susretom, koji ona shvaća i prihvaća kao Božju volju. Put vodi k stvarnom susretu. Sve drugo što slijedi odnosi se na stav Elizabete. Težište Elizabetinih riječi upućenih Mariji odnosi se na očekivano dijete. Značajno je sve što ona govori Mariji jer su njezine riječi nadahnute Duhom Svetim.
Iz srca i duša dviju rođakinja čuje se hvalospjev i ispovijest vjerovanja kako je oblikovano u prvim kršćanskim zajednicama. Marija je s punim poštovanjem označena kao majka Gospodinova, uzveličana je nad sve žene jer je povjerovala što joj je rečeno.
U susretu Marije i Elizabete prepoznajemo još jedan susret. U prvim kršćanskim zajednicama znali su za veliki značaj Ivana Krstitelja za cijeli Izrael i početak Isusova djelovanja. Zbog toga nije ni čudno da se, iako na različite načine, njegov lik nalazi na prvim stranicama svih četiriju evanđelja. Anđeo Gabrijel obradovao je Zahariju da će mu žena Elizabeta roditi sina koji će “Duha Svetoga biti pun već od majčine utrobe” i koji će “mnoge sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Pri susretu dviju majki Luka govori kako je Ivan već u utrobi svoje majke prepoznao Isusa kao Spasitelja i pozdravio ga zaigravši od radosti.
Ohrabrujući tekst sv. Luke i predstojeći božićni blagdani pozivaju nas da iskusimo vrijednost takvih susreta. U Isusu Kristu Bog dolazi k nama. Gdje ga mi susrećemo? Svakoga dana daje nam priliku da ga susretnemo u drugim ljudima, u znatiželjnim dječjim očima, u drhtavim prosjakovim rukama, u brižnim majčinskim zagrljajima… u jutarnjoj rosi, u purpurnim oblacima, u peludi cvijeća, u šalici mlijeka… Kako prilazimo jedni drugima? Koga tražimo, koga izbjegavamo, komu se sklanjamo s puta? Kako dopuštamo drugima da dođu k nama? Kome hrlimo raširenih ruku i iščekujemo li s radošću susret s nekim tko nam je neizmjerno važan? Što sve činimo da naš susret s drugima bude za njih poput blagoslova? Dijelimo li svoju vjeru s drugima?
Prelijepi susret Marije i Elizabete, doslovan i metaforički, fizički i metafizički, ovjekovječen je na mnogim umjetničkim djelima. Neka nam on bude poticaj, nadahnuće i potreba da i mi, pri svakom susretu s ljudima, širimo radost i mir. Idimo jedni drugima u susret raskriljenih ruku i silna će se radost širiti svijetom. Amen.
p. Anđelko Sesar