Pnz 18, 15-20
1 Kor 7, 32-35
Mk 1, 21-28
Današnje Božje riječi donose zanimljiva čitanja koja bi se, svako za sebe, mogla analizirati i posve samostalno. Ponovljeni zakon podsjeća na Božje obećanje dano Mojsiju da neće više zboriti preko posrednika. Narod je nestrpljiv, a njegov mu Otac obećava poslati proroka nad prorocima, sina iz njihova naroda, jednoga od njih koji će na svoja usta zboriti Božje misli, a ne ih tek prenositi. Samo toga proroka treba slušati, samo njega slijediti, samo se njime povoditi. Mi, dakako, znamo da je taj prorok bio sam Krist, Sin Božji, a kako su On i Otac jedno, očeve su misli ujedno sinovljeve, njihovo je srce jedno i jedinstveno, baš kao i izgovorena riječ. Tko se okrene drugim prorocima, tko bude slavio druge bogove, neće opstati. Lažni proroci, kojih je povijest oduvijek bila puna, koji se budu služili Božjim imenom, legitimirajući se lažnom licencom koju su, tobože, dobili od samoga Boga, bit će kažnjeni za izdaju i krivokletstvo.
Još uvijek je svijet pun lažnih bogova, lažnih ideala, krivih autoriteta. To je dokaz da čovjeku treba slamka duhovnosti za koju se oduvijek lovio, to je dokaz da je čovjeku potreban pastir, duhovni vođa, ali često u lažnim prorocima pronalazi svoje utočište, svoju snagu, nekoga kome zahvaljuje, za čijim se svjetonazorima povodi, čije naputke slijedi. Danas je toliko sekti, toliko vjera i vjerovanja, toliko lažnih proroka koji mame one slabe i slijepe. Još uvijek se mnogi klanjaju kravi kao svetoj životinji, baš kao što je nekada životinjska njuška vladala cijelim Egiptom. Toliko je zlatne teladi, toliko totema, toliko poluljudskih-poluživotinjskih autoritativnih kombinacija, toliko alabasternih izmišljotina pred kojima pokleknemo, a Sina Božjega nazivamo izmišljotinom, opijumom za narod ili, u najboljem slučaju, samo i isključivo prorokom.
Nije lako prepoznati Pravoga. Često smo zbunjeni pred nedoumicom kojemu glasu i glasniku ponuditi svoje uho, otvoriti svoje srce, čije misli pronositi svijetom zarađujući krvave žuljeve u svome gorljivome zagovaranju njegova nauka. Hvala ti, Oče, što smo blagoslovljeni pravim odabirom, što smo pošteđeni krivoga puta, lutanja i traženja, što nismo zarobljeni u paukovu mrežu joga, reikija, transcedentnih prenemaganja, scijentologija i inih ideologija, nego smo vođeni mekom i toplom rukom bogočovjeka, ranjivoga poput nas, u svemu sličnome nama osim i grijehu, ali svemoćne božanske snage koja se napaja s izvora Tvoje mudrosti. Njega slušamo, Njemu se utječemo, Njega slijedimo, za Njega ginemo – a On će nas nagraditi spasenjem kada zlatne trublje anđeoskih korova najave naš ulazak u Kraljevstvo nebesko.
Služiti Njemu i samo Njemu obećanje je koje „ovlašteni“ pronosioci Njegovih misli i djela, dakle svećenstvo, daju prisegu. Ako u potpunosti želite služiti Gospodinu, morate se odreći svih drugih obveza, Korinćanima se obraća sveti Pavao i nastavlja: „Neoženjen se brine za Gospodnje, a oženjen za svjetovno“. Time daje konkretne upute o čistoći, odanosti i poslušnosti Ocu. Nije moguće služiti dvojici gospodara, zbog jednoga će drugi uvijek ispaštati i biti zakinut. Odreći se svjetovnoga – Pavlov je savjet za što potpunije služenje Bogu. Suzdržavati se od profanoga, napose od tjelesnih slabosti i požude, znači othrvati se svakome drugome gospodaru jer gospodar je samo jedan. Pavao nipošto ne umanjuje vrijednost kršćanskoga braka, dapače, ali pokazuje da je tek u beženstvu potpuna predanost i potpuno služenje samo i jedino Bogu Ocu.
U kratkome odlomku današnjega evanđelja pažnju dobrohotnih slušalaca privlače dva zanimljiva događaja. Kafarnaum je bio gradić u Galileji, na sjeverozapadnoj obali Genezaretskog jezera. U njemu se Isus nastanio nakon što je napustio Nazaret, u njemu je propovijedao, naučavao, činio mnoga čudesa. Iz Kafarnauma su braća Šimun Petar i Andrija, a apostol Matej navodno je u njemu imao svoj carinski ured. U Kafarnaumu je Isus započeo svoje javno djelovanje, pa se upravo taj grad ponosi prvom riječju koja je riječ života, prvim trijumfom nad neprijateljem, gdje konačno i definitivno neprijatelj čovjeka bježi u defanzivu. Današnja vijest evocira događaj u kafarnaumskoj sinagogi i istjerivanje nečistoga duha iz opsjednutoga.
Kao i svaki odrasli Izraelac, i Isus je u sinagogi mogao dobiti riječ, odnosno naučavati. Njegova su obraćanja svi s nestrpljenjem iščekivali jer “učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.” Isus se nije, poput rabina, pozivao na tradiciju, ni milimetra ne uzmičući od pisanoga slova Zakona. On je sam mjerio i procjenjivao svojim milostivim parametrima, jer On je i zakon i pravda i mjera. On nije bio tvrdokoran i tvrdoglav, poput robota ponavljajući tek ono što je Mojsiju rekao Jahve, sablažnjavajući se svakom slobodnijem tumačenju Zakona. Isus, naprotiv, ima i sluha i srca za svakog optuženika. On bez puno riječi važe i odmjerava, prosuđuje i dosuđuje, jer On je onaj koji je vlast. Iako oskudan u riječima, bez kićene retorike, bio je suveren i gord, svečan i oprezan poput kralja mudrosti, a svakome je pristupao individualno, jer svatko od nas i jest predivni Očev unikat, a ne serijski proizvod kojemu isto tako treba pristupati – serijski, bešćutno. Bilo je to vrijeme mnogih proroka, pa i lažnih, stoga nije bilo lako procijeniti tko je pravi, a tko se izdaje pravim. Za to je trebala mudrost srca i magična riječ kojom je Isus osvajao okupljeno mnoštvo. Iz čista mira, niotkud, sinagogom se razlegnu glas opsjednutoga: „Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!“
Evanđelist Marko ovdje nam, na naše iznenađenje, govori o zloduhu koji Isusa priznaje svecem: – Znam tko si: “Svetac Božji.” To nas priznanje začuđuje, prije bismo očekivali osporavanje, negiranje, ismijavanje Njegove svetosti. Pa ipak, upravo u susretu s Isusom đavao se ne može kontrolirati, Kristova ga blagost razdražuje, razjaruje, provocira. Upravo danim priznanjem đavao kao da je otkrio Krista, „raskrinkao“ ga u Njegovome božanskome porijeklu, kao da je nanjušio Njegovu mudrost i, što je najgore, milost.
Isus pristupa opsjednutome i zapovijeda đavlu da napusti njegovo tijelo u koje se uselio. Uz vriskove i opiranje zloduh se povlači, otjeran i ušutkan svemoći Sveca Božjega, kojega je i sam priznao. Svjedoci su zaprepašteni, šokirani, prestrašeni i fascinirani istodobno. Tijelo opsjednutoga bijednika slomljeno je poput slamčice, iscrpljeno kao nakon maratona, ali to je blagoslovljeni umor, oslobađajuća izmučenost, dah slobode. Isus je, danas bi se reklo, egzorcist, koliko god ta moć danas bila eksploatirana i diskutabilna. On istjeruje zloduhe, On oslobađa, Njegova je snaga neusporediva sa snagom takozvanog Palog anđela koji sebe zove Anđelom svjetlosti. Pitamo se, ako je tako, a jest, zašto ga naš Gospodin ne uništi za vijeke vjekova? Upravo zbog spomenute slobode koja nam je darovana. Zbog olakšanja koje osjetimo kad se svojom voljom odupremo svakom iskušenju, zbog slatkog umora od kojega zaspimo kao pravednici nakon krvave bitke koja se vodila u nama samima. Sloboda je naš život i naša smrt, naš raj i naša propast. Upravljajmo mi njome, a ne ona nama, pa nikada nećemo propasti. Slobodni od tjelesne i duševne patnje, s osjećajem olakšanja kao nakon lijepe ispovijedi, znamo što znači biti obuzet zlim (u manjoj ili većoj mjeri), ali i kako je divno zbaciti okove grijeha. Samo Krist pruža mir i slobodu duha. Tamo gdje osjećamo mir duše, tamo je Božji Duh, tamo je osigurana naša budućnost, tamo je naš spokoj – bez zurenja u šalicu zaprljanu crnom kavom, bez karata, bez zrnca graha… Samo je Bog istina, a svaki prorok koji “govori u ime drugih bogova, neka se pogubi”, kako stoji u današnjem starozavjetnom čitanju. Nismo bili svjedocima Isusovih čudesa u Kafarnaumu, ali nama je dovoljna njegova riječ pa da ozdravi i naša duša. Amen.
p. Anđelko Sesar