Dj 13, 14. 43-52
Otk 7, 9. 14b-17
Iv 10, 27-30
Svatko od nas ima svoje životne planove. Tu su želje, ideje, očekivanja koja nam treba život ponuditi i ostvariti. Zamislili smo kako naš život treba izgledati i uglavnom znamo što od njega očekujemo. Sreća, zadovoljstvo, zdravlje – ova očekivanja poznata su svakome od nas. Još jasnije znamo svoje prioritete dodatno uljepšati: želimo biti sretni na poslu, ostvariti neku „karijeru“, želimo biti koliko-toliko materijalno zbrinuti kako se ne bi mučila naša djeca koju pak nastojimo dobro odgajati, razvijati, usmjeravati, obrazovati. Želimo na zasluženi godišnji odmor, želimo malo putovati, priuštiti si nešto lijepo, fantaziramo što bismo mogli već sutra… Svatko bi listu svojih očekivanja od života, po volji, mogao beskrajno proširiti.
Često je bolno kad se neka očekivanja ne ispune ili se sruše, a život krene drugačije nego smo se nadali. Ponekad kao katastrofu doživimo neki, makar manji, poraz, i potpuno potonemo kad se na nas nešto neočekivano obruši. Razumljivo je da se protiv toga borimo svim silama, ali često moramo priznati da protivljenje ničemu ne koristi. Vlastiti planovi i zamisli često bivaju prekriženi, a sve teče drugačije nego smo zamislili.
Upravo se tada dogodi da ono – što u ni u kojem slučaju nismo htjeli – sa sobom donese nešto neslućeno, nešto posve novo. Ponekad, po onome što nikako nismo htjeli, nadođe i jedna prostranost koju nismo mogli ni naslutiti. To je onda kao oluja koja naš život izbaci na obalu koju vlastitim snagama ne bismo mogli doseći ni pronaći, jer za nju nismo ni znali.
U ovim poslijeuskrsnim danima slušamo čitanja iz Djela apostolskih o početcima prvih kršćanskih zajednica. Poslije katastrofe Velikoga petka začeli su se pokreti novih okupljanja kršćana. Ona su se događala po ljudima koji su svoju nadu našli u praznom Isusovu grobu. Vjerovali su da riječ koju je Isus rekao – živi. Zapravo, da je On sam živ. Radosna Božja vijest nije umrla na križu. Ona se nastavlja u Isusovu uskrsnuću. Oko ljudi koji su tu nadu živjeli i širili je – okupljali su se drugi ljudi, novi Kristovi sljedbenici. Tako je nastala jedna mala zajednica o kojoj su drugi govorili: „Gledajte kako se ljube“ i „Sve im je zajedničko“ (Dap. 2).
Međutim, i u ovoj novoj nadi događale su se nove nedaće: uslijedilo je ubojstvo svetog Stjepana i protjerivanje prvih zajednica. Protjerane su u Rim, u Grčku, u cijeli tada poznati svijet… Tada se mislilo da je došao definitivni kraj Radosnoj vijesti.
Pa ipak, dogodilo se suprotno. Klica prvih zajednica, koja se probijala iz suhe zemlje kao mlada, tvrdoglava trava – nije uništena, nego je proklijala mnogostruko. Nakon izgnanstva i razasutosti po cijelome svijetu, proširilo se sjeme iz kojega je nastala Crkva, velika zajednica. Bez ovih, najprije strašnih događaja, prvi kršćani vjerojatno bi ostali mala zajednica u Palestini, koja bi jednoga dana možda i nestala. Nitko nije mogao slutiti da bi iz ovako bolnih događaja mogli izrasti toliki plodovi.
„Uvjet“ za ovaj rast bila je i smrt svetog Stjepana i vjera da njegova smrt nije uzaludna. Njegove riječi: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ (Dap 7, 60) jasno nam govore da se on, umirući za Njegovo ime, posve predao u ruke Božje.
Time je pokazao svoje očito pouzdanje, o kojemu je riječ u današnjem evanđelju. Isus govori kao Dobri pastir: „Nitko vas neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj veći je od svih“ (Iv 10, 28). Isus poziva na pouzdanje i predanost od koje sam živi.
Stjepanova prepuštenost Gospodinu tješi nas da nam se ništa strašno ne može dogoditi. Stjepan jest kamenovan, Isus je pretrpio strah, muku i smrt. Sasvim sigurno ni jedan od njih nije u svakome momentu suvereno stajao iznad Tajne, nego su strah i sumnju otrpjeli znajući da njihovu životu nije došao kraj, da smrt nije uzaludna.
Potvrdu svojih nadanja ne doživimo uvijek u svojim životima. Kako mnogi umiru u strahu i mraku! Kako mnogi to bolno dožive, gotovo da im se ne mogu naći riječi utjehe!
Isus nam je dao nadu koja je veća od svakoga straha. I mi sami možemo pomoći naći nadu onima koji trpe i pate, jer smo jedna zajednica u kojoj živimo jedni za druge.
Ponekad i sami, potonuli u beznađe, trebamo uvjeravanje, poticaj, ohrabrenje drugih. Zato ponavljamo Kristovu utjehu: „Nitko te ne može istrgnuti iz moje ruke. Otac moj veći je od svih!“ U svakoj tami, bezizlaznosti, muci, žrtvi i pokori možemo i moramo izdržati, jer Krist je svjetlo koje sve osvjetljuje i prosvjetljuje.
Čovjekova je potreba potražiti Boga, kao što je sigurno da Bog traži čovjeka. O tome nam govore sve prispodobe o Dobrome pastiru i izgubljenoj ovci. Gospodin, bez kojega bismo na zemlji bili nezaštićeni poput djeteta bez roditelja, naš je Otac. On nas, kao Pastir, vodi na bogate pašnjake. Ivan Krstitelj Isusa je nazivao Jaganjcem Božjim. U Starome zavjetu janje je najveća žrtva koju su ljudi mogli prinijeti Bogu. Ako je Krist – jaganjac, onda je On najveća žrtva na oltaru, žrtva prikazana za naše spasenje. Krist je i naš Pastir, a mi ga slijedimo onako kako trebamo – samo s križem i putem križa. Izraelska stada ovaca išla su za Jeruzalem, što je njihov put smrti. Pastir Novoga saveza ide putem križa, a to je put života. Slijedimo ga vjerno i pobožno, znajući da smo sigurni u Njegovoj ruci. Nitko nas iz Njegovih ruku ne može istrgnuti ako se mi sami od Njega ne otuđimo. Naš Otac veći je od svih. Radujmo se bistrim izvorima i zelenim livadama na koje nas vodi. Tamo se okrijepimo, nasitimo i odmorimo. On je uz nas, On je mi, jedno smo, stopljeni s Njim i utopljeni u Njegovoj ljubavi. Amen.
p. Anđelko Sesar