Dj 8, 5-8. 14-17
1 Pt 3, 15-18
Iv 14, 15-21
Današnja je nedjelja pretposljednja vazmena; sve se više približavamo blagdanu Duhova, pa su, u skladu s time, i svetopisamska čitanja orijentirana na Duha Svetoga, neopisivu ali konkretnu Kristovu ostavštinu nakon Njegova uskrsnuća. Čitanje iz Djela apostolskih, koje donosi evanđelist Luka, izvještava o poslanju đakona Filipa, jednoga od Sedmorice, u Samariji. Filip je, kako se zna, živo prenosio Kristov nauk i činio čudesa. Krstio je eunuha etiopske kraljice i obratio Šimuna Maga (vrača iz Samarije koji je za novac htio od apostola kupiti moć da dijeli Duha Svetoga – od njegovog je imena Šimun/Simon izvedena riječ simonija, što znači trgovinu duhovnim dobrima odnosno kupovinu crkvenih službi i položaja. Simonija se osobito prakticirala u srednjem vijeku kada se na pojedine crkvene položaje dolazilo podmićivanjem, protiv čega se žestoko borio papa Grgur VII. i gregorijanska reforma). Đakon Filip činio je i mnoga druga čudesa radi kojih ga je mnoštvo jednodušno prihvaćalo: iz nečistih je istjerivao zloduhe, ozdravljao bolesne i na noge podizao oduzete i hrome. Cijela je Samarija prigrlila Božju riječ i neizmjerno se radostila ovome poslaniku, stoga su se onamo uputili i apostoli Petar i Ivan kako bi na njih polagali ruke dijeleći im Duha Svetoga. Tako se još jedan obraćeni ogranak pridružio matici Crkvi u Jeruzalemu. Isus Krist iz Nazareta, koji je hodio njihovom zemljom, oduvijek neprijateljski nastrojenom prema Židovima iz Judeje, na njihovu se Jakovljevu zdencu nedaleko Sihara osvježio vodom iz Samarijankina vrča, prvi je put upoznavši s Istinom: hram u Jeruzalemu i hram na Garizimu – isti su. Bog Otac stanuje u oba, odnosno ni u jednome. Njegova je domovina na nebesima i u srcima svakoga od nas, bez obzira u koji hram hodočastili na molitvu. Samarija je, dakle, prigrlila Krista kao Sina Božjega, o čemu svjedoči današnje prvo čitanje. Isus iz Nazareta je, doduše ubijen, razapet, ali tu nije kraj Njegovu životu. Sveti Petar u poslanici kaže: „Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.“ Tako je živi Krist po svojim učenicima našao mjesto u srcima mnogih Samarijanaca koji su s radošću dočekali apostole, predajući se Duhu Svetomu, Kristovu izaslaniku, Njegovoj najljepšoj ostavštini, koji je poslan na zemlju da bude njihov Duh Branitelj na svim trnovitim putima.
Krist svoje učenike nije ostavio kao siročad. Znao je da Ga ljube i da će čuvati Njegove zapovijedi, a da bi im bilo lakše na njihovim opasnim putovanjima podario im je drugoga Branitelja, Duha Istine. Doduše, nevidljivoga i neopipljivoga, ali sasvim sigurno uvijek prisutnoga i spremnoga da nam po darovanoj mudrosti uvijek pritekne u pomoć. „Još malo i svijet me više neće vidjeti“, govori Gospodin, „no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama…“ Krist, dakle, svojim nasljedovateljima i sljedbenicima svoga nauka ostavlja Duha koji će uvijek biti s nama, da nam neprestano drži otvorene oči i da istoga trena u nama zatre svako zrno sumnje. Mi nipošto nismo siročad. Imamo božanskoga Oca i Njegova Sina – našega prijatelja, učitelja i brata – te veliki duhovni imetak koji su nam ostavili u nasljedstvo, kao i baštinu koju su nam predali na čuvanje. Valja nam ispuniti poslanje što nam ga je Krist dao i, poput đakona i apostola, ne prestati propovijedati ljubav Kristovu po kojoj nam je svima pridružiti se matici Crkvi i ujediniti u jednome: Kristovom neizmjerno velikome, presvetome srcu u kojemu ima dovoljno stanova za sve nas za koje naš Gospodar čuva vijenac života.
Na jednom trgu grčkog otoka Kos nalazi se Hipokratova skulptura u nadnaravnoj veličini, nastala oko 300. godine prije Krista. Hipokrat je bio najveći antički liječnik, prvi je odvojio medicinu kao znanost od magije i praznovjerja pa je proglašen „ocem znanstvene medicine“ na čije se ime i danas zaklinju svi diplomanti medicine prisegom koja sadrži obvezujuća etička načela liječenja. Na lijevoj nozi ovoga velikog liječnika nalazi se sasvim mala figura, visine svega tridesetak centimetara, posve neprimjetna, ali iznimno važna. Na nozi pak toga čovječuljka stoji napis koji se i nakon tisuća godina još uvijek može dobro pročitati: Parakletos. Paraklet je, u crkvenoj terminologiji, Duh Sveti, tješitelj apostola, pomagač.
Krist je obećao svojim apostolima da će im poslati svoga Duha koji će uvijek biti s njima, što znači i sa svima nama. Dok je Isus bio s apostolima i propovijedao im u prispodobama, često Ga nisu mogli razumjeti, pa su nerijetko od Njega tražili da im protumači skrivenu metaforiku. Kako se primicao čas Njegova odlaska, obećao im je poslati Duha Svetoga koji će njihova srca nadahnjivati mudrošću, ujedno Duha Branitelja bez čije bi skrbi i zaštite teško opstali na svim svojim putovanjima. Kao što je Hipokrat uza svo svoje medicinsko znanje utemeljeno na znanstvenom pristupu trebao pomoć svoga Parakleta, tako i svima nama treba pomagač, Paraklet, Duh Sveti, tješitelj i pomoćnik, koji nas nadahnjuje, potiče, vodi i bodri u svim našim ispravnim nastojanjima. Dakle, i znanstvena strana svakoga tumačenja nadopunjuje se, nadahnjuje, inspirira i isprepliće s duhovnom stranom. To je dvojstvo neodvojivo, očituje se u svemu. Svemu se može pristupati strogo znanstveno – medicini, astronomiji, fizici, kemiji… ali svi nekako slutimo da zlatni rez ne bi bio tako savršen bez Božjeg prsta, da se medicinsko čudo teško ostvaruje bez Božje intervencije… Dakle, mali Paraklet koji je nadahnjivao velikoga Hipokrata zapravo uopće nije malen. Bez (velike) uloge Duha Svetoga ne bi se događala predivna čuda kojima smo svaki put iznova zadivljeni.
Duh Božji darovan nam je kao život. On nas upućuje u pravom smjeru, on nas savjetuje, on nas krijepi mudrošću, bodri i daje snage da idemo dalje, da ne odustajemo, da uvijek budemo na strani Istine i Pravde, te da tu istinu i pravdu uvijek i prepoznamo. Duh Sveti naš je Pomoćnik i branitelj, nismo ostavljeni kao siročad. Njegovim se mudrim savjetima trebamo voditi kroz ovaj život do onoga drugoga života, neusporedivo ljepšega i vrjednijega. Amen.
p. Anđelko Sesar