Dj 7, 55-60
Otk 22, 12-14. 16-17. 20
Iv 17, 20-26
Posljednje riječi nekoga čovjeka uvijek imaju posebnu težinu. Često su to pomirljive riječi rastanka ili pak opomene. Onaj koji napušta ovaj svijet po zadnji put govori nama koji ostajemo ono što mu leži na srcu, što ga tišti, što mu se čini važnim za budućnost. Mi, kojima su te zadnje misli upućene, nastojimo svaku riječ razumjeti kako bismo umirućemu mogli ispuniti posljednju želju. Primičemo mu se bliže, nastojimo u tom šaptu raspoznati molbu, vapaj, želju, uputu… „Brinite se za svoga bolesnoga brata“, „Pomirite se konačno među sobom“, „Držite se zajedno“, „Nemojte izgubiti vjeru“, „Zahvaljujte za svako povjerenje i ljubav“… Mnogo sam puta u nečijim posljednjim trenucima čuo baš ovakve molbe.
Upravo takve riječi rastanka čuli smo i iz Isusovih usta. To su riječi od silno velike važnosti. On ih ne izgovara izravno svojim učenicima, nego ih zaodijeva u molitvu upravljenu Ocu. Iako eksplicitno ne spominje riječ „Crkva“, točno navodi adresate: „Oče sveti, ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u mene“ (Iv 17, 20). Naravno da se to odnosi i na nas, ne samo na slušatelje onoga vremena. Isus misli na cjelokupnu zajednicu vjernika. Njegove su nam riječi iznimno važne jer zvuče baš kao oporuka.
Da bi prikazao kakav odnos treba biti među kršćanima, engleski kardinal Newman (19. st.) poslužio se metaforom o kotaču: naša je zajednica kao obruč koji upravo mi spajamo sa središtem. Na obrubu toga kotača zamišljamo različite vjeroispovijesti, dok je u sredini Krist. Krist nas drži, spaja, svi Njemu stremimo, oko Njega se vrtimo, bez Njega bismo se rasuli, raspali, izgubili svoju ulogu, smisao… Različite vjere na istoj su putanji, na istome putu. Čeznu istome, izrastaju iz istoga. U sredini je On, naše sunce, naše srce, naša jezgra, naša bit. Približavanje Kristu znači produbljivanje u vjeri, a to je put prema jedinstvu.
Pogrešno je vjerovati da nejedinstvo i neslaganje postoje samo među različitim narodima, kulturama, vjerama. Nažalost, ima ga među različitim kršćanskim zajednicama, pa i u samoj našoj Crkvi. No, ne boli toliko različitost (uostalom, ona je posve prirodna), koliko boli netolerancija, nepoštivanje, ismijavanje, izrugivanje tuđih običaja i svetinja. I unutar naše Crkve postoje različiti teološki pravci – konzervativni i napredni – a samim time predrasude i svađe. Takva suprotna stajališta štete jedinstvu ako vrijeđaju ljubav. Sveti Augustin tražio je od svojih vjernika „U nužnomu jedinstvo! U dvojbi sloboda! U svemu ljubav!“ Ove su riječi svevremenske i vječno aktualne.
U potrebnomu jedinstvo! Kako razumjeti ovo jedinstvo? To ne smije biti jedinstvo koje je iznuđeno nekom silom, jer ne moraju svi jednako misliti i govoriti kao u kakvom totalitarnom sustavu. Takvo „prisilno“ jedinstvo protiv je dostojanstva i slobode čovjeka.
Dakako, nije riječ ni o diplomatskom načinu iznuđivanja kompromisa. Jedinstvo mora doći iz posve drugih dubina, iz htjenja i razumijevanja. Ono mora dođi iz nutrine – iz srca. Ono je ljudska zadaća, stalno traženje jedno drugoga, traženje svoga mjesta, svoje uloge. A cilj je znan: (p)ostati dio Njega, biti jedno s Njime, stopiti se s Njim i – naposljetku – s Njime i po Njemu ugledati nebesku slavu. Jer, nas je Svevišnji ljubio i prije našega rođenja, kao što je ljubio svoga Sina i prije postanka svijeta. Oduvijek – zauvijek. Alfa – Omega; Prvi i Posljednji; Početak – Svršetak… sjajna zvijezda Danica. (Otk 22, 12-14.16-17.20)
Primjer jedinstva na koje Isus misli i za koje moli jest njegov odnos prema Ocu: “Neka budu jedno kao ti, Oče, u meni i ja u tebi.“ Takvu prepuštenost, povjerenje i predanost ljudi među sobom teško mogu sami ostvariti. Uvijek će neki, makar se deklarativno zalagali za jedinstvo, tražiti svoja prava. Zato moramo moliti Boga da nam pomogne u našim upinjanjima i nastojanjima. Težiti trebamo, kako kaže spomenuti kardinal Newman, prema sredini, srcu, srži – prema Kristu. Djelotvornu snagu jedinstva daje samo On, On je sam ta snaga, metafizička i fizička sila koja nas privlači. Evanđelje kaže: „Ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno.“
Isus moli za jedinstvo Crkve. Ovo jedinstvo nije samo sebi svrha, ono je nužno „da svijet vjeruje“. Naš nam svijet nudi krvavu sliku rastrojenosti, nesloge i svađe između različitih naroda, vjera, rasa, društvenih klasa, sve do nesloge u obiteljima. Ekumenski pristup vjeri ono je što bi Gospodin želio: pomirenost i poštovanje svih.
Isus kaže: „Svijet nije upoznao Oca. On, Sin, upoznao te i očitovao“. To je očitovanje koje je potrebno svijetu, da svijet znade da Bog postoji, da je On naš Otac koji nas ljubi.
Svijet ne ozdravljaju teološka nadmetanja ili raspredanja o ispravnoj vjeri. Bogu nas ne vraćaju borbe za „pravu vjeru“. Ranjeni i umorni svijet može ozdraviti samo po uvjerenju da ga Bog, jedan, jedini – ljubi. Do ovog uvjerenja dolazi se samo po jedinstvu kršćana koje izrasta iz Božje ljubavi. Mi smo „pobratimi u svemiru“ (T. Ujević). Zanimljivo je da upravo mi, katolici, toliko čeznemo za pomirbom. Kad je slikar Stolberg iz protestantizma prešao na katolicizam, jedan mu je prijatelj predbacio: „Ne sviđaju mi se ljudi koji napuštaju vjeru svojih otaca.“ „Ni meni“, odgovorio je Stolberg i nastavio: „Da moji pradjedovi nisu ostavili vjeru svojih otaca, meni se ne bi trebalo vraćati u katoličku crkvu“. Naša razdvajanja nisu tek manja šteta koju su načinili tvrdoglavi i oholi, ona su zločini. Molimo za svijet ujedinjen u vjeri: učinimo da svijet povjeruje. Amen.
p. Anđelko Sesar