Dj 1, 12-14
1 Pt 4, 13-16
Iv 17, 1-11a
Poznati ruski pisac i disident, Aleksandar Solženjicin, u svom velikom romanu „Kolovoz 14“ opisuje ruski poraz na jednoj ratnoj bojišnici. Među mnogim ratnim prizorima opisuje i jednu vrlo dojmljivu scenu. Zapovjednik ruskog vojnog korpusa, koji su Nijemci okružili, vidio je što se sprema njemu i njegovim vojnicima. Nije mogao očekivati ništa do li tragične propasti. Videći da mu ništa drugo ne preostaje, u svome štabu, koji je jedva odolijevao napadima, kleknuo je da se pomoli: „General klečaše cijelom svojom težinom na podu. Šaptao je, mučno šutio, križao se… Svaki put kada bi se prekrižio, ruka kojom se križao postajala mu je manje teška, tijelo manje tromo, duša manje mračna. Sve teško i mračno bez glasa i nezapaženo palo je s njega… Bog napokon uze njegov teret na sebe, jer je u Božjoj vlasti terete nositi…“ Čovjek koji moli u času propasti – cijeli svoj teret prebacuje na Boga.
Današnje evanđelje pokazuje nam Isusa koji moli prije polaska u smrt. On, koji je najčešće govorio u prispodobama, služeći se lako odgonetivim prenesenim značenjima, ovaj put govori „na višoj razini“, vrlo filozofično, naoko teško shvatljivo. Tim identificiranjem s Ocem u zajedničkom proslavljanju svojega imena, već kao da smo zašli u nedjelju nakon Duhova, kada slavimo Presveto Trojstvo. Krist je ispunio zadaću koju Mu je namijenio Otac, dovršio je djelo koje Mu je Otac dao izvršiti. Vrijeme je da Otac proslavi Njega. Opravdao je sva Očeva očekivanja, objavio je Njegovo ime ljudima, upoznao ih sa slavom onoga svijeta, zahvalan na trenucima radosti i tuge koji su, ruku pod ruku, išli zajedno s Njegovim poslanjem. Ljudima je predao istinu, oni je primiše, spoznaše i prihvatiše Isusa kao Očeva Sina i Poslanika.. Sada, kada je kucnuo čast rastanka, Isus zahvaljuje na darovanome povjerenju i na ljudima koje je sretao, za njih moleći i poučavajući ih Istini. Njegova je zahvala neobična: „Ja za njih molim; ne za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi“. U ovim se naoko kompliciranim formulacijama spajaju prošlonedjeljna čitanja u kojima se mnogo govorilo o Kristovim učenicima, apostolima i svima onima koji su, ohrabreni Duhom, krenuli u svijet, na svoje trnovite misije, računajući na progone i mučeništva koja su uistinu uslijedila. „Kao što je mene poslao Otac, tako ja šaljem vas“, Kristove su riječi. Stoga danas, kada se Krist oprašta od svijeta i pogled upravlja k nebu, zahvaljuje na ljudima koje je „oteo“ ovome svijetu, odnosno logici ovoga svijeta, usmjerivši ih na pravi put, put Oca, da se po njima ispuni slava Očeva, i slava Njegova Sina i njihova učitelja – Isusa Krista.
Kad Isus moli da Ga Otac proslavi, tu nema ničega taštog ili samodopadnog. On moli za to da se Božji naum ostvari preko Njega, da se u Njemu i po Njemu izvrši volja Božja. Isus kaže Ocu: „Ne mjeri meni po mjeri svijeta, nego izvedi na meni ono što ti po svojoj božanskoj mudrosti vidiš da je pravo!“ „Oče, proslavi svoga Sina“ – iskaz je bezuvjetnog predavanja sebe Ocu. U tomu je izražena Isusova spremnost poći na križ, jer Otac to želi. Križ, tako kako ga Isus želi uzeti, ima dvije strane: jednu mračnu, jednu sjajnu; jednu krvavu i mučeničku, drugu slavnu i uskrsnu. „Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi i tako uđe u svoju slavu“, Uskrsnuli retorički pita onu dvojicu učenika na putu za Emaus. To je govor o objema stranama križa: o patnji i proslavi. Isto vrijedi i danas, za nas. Zato sveti Petar u Drugome čitanju može reći: „Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja, da i o Objavljenju Njegove slave možete radosno klicati.“
Evanđelje nam govori o Isusu koji moli, a Prvo čitanje o Crkvi koja moli. Pred svoj uzlazak u Nebo, Isus je zapovjedio svojim učenicima da pođu u sav tada poznati svijet, da propovijedaju i krste, da obraćaju i mire, da budu Njegovi svjedoci do kraja svijeta i života. Prije nego su počeli s propovijedanjem, u zajedništvu su molili i ustrajali u molitvi za snagu Duha Svetoga. Dani između Isusova uzašašća na Nebo i Duhova bili su vrlo važno vrijeme. „Proces“ kristijanizacije, koji je počeo s Isusovim nastupom i oformljavanjem jedne mlade zajednice, poslije Isusove smrti, uskrsnuća i Gospodinova uzašašća na Nebo dostigao je svoj vrhunac. Sada nastaje Crkva, a crkva pak nastaje iz molitve i opstaje u molitvi. Ovo rađanje Crkve vrijedi za sva vremena, u svim stoljećima, jer jedino tako ona može opstati. Crkva, jer je nastala iz molitve ili molitvom, samo tako može živjeti i preživjeti. Kristovi učenici, pred polazak u misije, ponovno posjećuju dvoranu Posljednje večere s Kristom. Simbolički, ponovno se tamo sastaju, ohrabreni Duhom Svetim i spremni na žrtve koje im predstoje. Podnijeti ih zbog imena Kristova bit će minimum na koji su spremni. Ovaj put s njima nije njihov Učitelj, ali je tu Njegova majka Marija, Njegova izaslanica, najmilije ljudsko biće koje će njezin Sin, premda to još nitko ne sluti, također uzeti u Nebo tjelesno, da čak ni njezino tijelo ne pripadne smrtnoj zemlji. No, prije njezina uznesenja valja joj još godinama čekati da je njezin Sin i na taj način proslavi, da još godinama, strepeći, čeka vijesti o Petru, Ivanu, Jakovu, Andriji, Filipu, Tomi i ostalima koji su se zaputili u svijet propovijedajući Radosnu vijest. Još je čeka mnogo suza, ali majčina radost, na koju mislimo na blagdan Velike Gospe, zvonkošću će zaglušiti sve nebeske zborove u trenutku susreta sa sinom. Ona više neće biti pretužna Pieta shrvana bolom, nego majka ponosna na svoga sina koji je za svijet učinio ono što nitko prije Njega nije, niti će to itko ikad učiniti nakon Njega. Blažena Djevica Marija od početka je bila u središtu Crkve koja moli i Crkvi pripada za sva vremena. Crkva treba biti poput Marije, nadahnjivati se njezinim strpljenjem i trpljenjem, ljubavlju i blagošću, ostvarivati se u marijanskom duhu. I što se više bude tako dokazivala i ostvarivala, više će se puniti Duhom Svetim, te se tako uvijek iznova očitovati kao Crkva Isusa Krista. Amen.
p. Anđelko Sesar