Pnz 5, 12-15
2 Kor 4, 6-11
Mk 2, 23 – 28
Oni koji se slijepo i beskompromisno drže Zakona, a nemaju sluha ni sućuti za potrebitoga brata, i ove su nedjelje predmet kritike Učitelja Krista. Prvo čitanje iz Knjige Ponovljenog zakona nekako nam je blisko i vječno aktualno, osobito u vrijeme u kojemu živimo, a to je diktatura kapitalizma koji ne mari za osnovna ljudska prava, među kojima je i nužni dan odmora za svakoga radnog čovjeka – dan koji ima biti rezerviran samo za osobne potrebe, a to znači za obitelj, prijatelje, Boga. Problem radnih nedjelja i u našoj se mladoj državi provlači kao redovita točka na saborskim sjednicama, još uvijek neriješena, još uvijek „vruć krumpir“ koji nije lako (premda zapravo jest) progutati. Naime, kapitalizam odnosno mnogobrojne ponajprije trgovinske tvrtke inzistiraju na radnim nedjeljama jer im upravo one donose najveću dobit, nimalo ne mareći za radnike koji zaslužuju predah i dan s obitelji. Koliko je to pitanje delikatno dokazuje činjenica da još uvijek nema decidiranoga zakona o radnim nedjeljama, premda ne bi trebalo biti nimalo dvoumljenja oko toga pitanja.
Stari zakon naređuje: „Dan subotnji obdržavaj i svetkuj kako ti je naredio Gospodin, Bog tvoj. Tada nikakva posla nemoj raditi – ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata – tako da mogne otpočinuti sluga tvoj i sluškinja tvoja, kao i ti. Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izveo Gospodin, Bog tvoj.“
Subotom je, dakle, zakonom zabranjeno bilo što raditi, i toga su se zakona držali farizeji i herodovci doznavši da su Kristovi učenici, gladni prolazeći kroz usjeve, natrgali klasja – a bila je subota. U svojoj maniri, vječno spremni u Kristovim djelima pronaći nešto što nije u skladu s Mojsijevim zakonom, i kao kobci uvijek pripravni uloviti ga nespremnog ili mu pripremiti zamku, farizeji ga opominju da subotom nije dopušteno išta raditi. Isus ima spremnu starozavjetnu analogiju s aktualnim događajem. Naime, i slavni kralj David je svojim gladnim pratiocima dao da se najedu, i to prinesenih kruhova koje nije smio jesti nitko osim svećenika. Isus je čovjek Novoga zakona. On nije došao dokinuti Stari, nego ga nadopuniti, a nadopunjava ga onim što mu je kronično nedostajalo, onime što je zasjenilo sve druge točke i paragrafe – a to je čin bratske ljubavi. U Zakon unosi individualnost, sućut, empatiju. U kršiteljima Zakona ponajprije traži ono dobro jer je dobronamjeran, a ne vreba kao lešinar na krive korake nesigurnih nogu, spreman uprijeti prstom u prekršitelja.
Zakoni su, dakako, nužni, i da nema zakona svijetom bi vladao posvemašnji kaos – ali ne treba biti tvrd i slijep, doslovno se držati svakoga pisanoga slova, pa posve je razumljivo da će čovjek spašavati vola upaloga u bunar iako je Dan Gospodnji na koji ništa nije uputno raditi. Uostalom, učenici nisu želi žito, nego su trgali klasove, dakle nisu organizirano i svjesno kršili zapovjeđenu neradnu subotu, premda je i taj spontani čin umornih i pregladnjelih putnika bio dobar „materijal“ da se oni koji su se inače međusobno sporili i nadmetali u mudrovanju (farizeji i herodovci) ujedine u zajedničkome zaključku: Isusa iz Nazareta treba pogubiti.
Zašto? Zato što ih je po tko zna koji put posramio svojom blagošću i jednostavnošću; zato što je u sinagogi pred svima, premda je bila subota, ozdravio čovjeka usahle ruke; zato što im je logikom svojih djela i jednostavnošću svojih obrazloženja začepio zlonamjerna usta i umirio njihove zmijske palucajuće jezike.
„Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote – a Sin Čovječji gospodar je subote“, kaže samozvani Sin Božji i Čovječji, opsjenar i magičar iz Nazareta, koji svjesno krši Mojsijeve zakone i izruguje se njihovoj stoljetnoj opstojnosti. Tako su vjerojatno mislili farizeji, po stoti put posramljeni, dodatno raspirenih osvetničkih nakana. Samo su čekali i vrebali da ga ulove „na krivoj nozi“, da ga optuže za tešku herezu, da ga razapnu zbog kršenja zakona njihovih praotaca. Isus zna da će ga njegov narod doći glave jer je čak i posve nepristrani i hladnokrvni Rimljanin rekao da na Njemu ne nalazi nikakve krivice. Krista nije razapeo Rim, razapeli su ga Njegovi. Povijest se tako uredno ponavlja. Oduvijek je, dakle, bilo tako. Naše branitelje nije osudio Haag, osudili smo ih mi. Našu domovinu nije okupirao tuđinac, mi smo je prodali. A sve to pozivajući se na Zakone.
Krist je umro jer je donio novi zakon: voljeti svoga brata, biti uz njega bez obzira na propisano „vrijeme posjeta“, bila subota – bila nedjelja. Činiti dobro, ljubiti brata i pomagati mu i ponedjeljkom, i utorkom, i na dan Gospodnji. Poglavito na Dan Gospodnji. Sve drugo je teorija bez duše, slovo bez duha, propis bez srca na koji se smijemo, poput svoga Učitelja, oglušiti. Dakako da je neizmjerno važno Bogu dati Njegovo pri zajedničkome susretu na misnome slavlju, pri zajedničkome objedu za obiteljskim stolom, pri večernjoj molitvi nakon nedjelje odmora. Na Dan Gospodnji uistinu nije uputno raditi ili, još gore, zaposliti svoga slugu koji vapije za odmorom. Stoga, sa stanovišta Crkve, nije dvojbeno pitanje radnih nedjelja. Pa ipak, netjera li našega brata kakva ljuta potreba da zasuče rukave – priskočimo mu upomoć i na taj način proslavimo Dan Gospodnji. Ne budimo licemjerni poput farizeja, budimo onakvi kakvima nas naš učitelj priželjkuje: iako pritisnuti, ne budimo pritješnjeni; dvoumimo se, ali ne zdvajajmo. U Drugoj poslanici Korinćanima sveti nam Pavao obećava: proganjani i obarani – nećemo biti napušteni i oboreni. Tek takvi ćemo s Njime piti milost iz glinene posude. Ne osuđujmo i ne prozivajmo – pomažimo i pritecimo upomoć. Ne podmećimo klipove i ne postavljajmo zamke – pružajmo ruku pomoćnicu i otvorimo srca.
„Što je zlo učinio?“, pita Rimljanin Pilat. Ništa. Iz Njega tek izlaze Očeve riječi, riječi vječnoga Duha koji ljubavlju dopunjava Mojsijeve zakone. Subota je za čovjeka, da nađe Boga. Ne da joj robuje formalno, vrebajući na one koji će je prekršiti, nego da se odmori u susretu s Njime koji nas tješi i štiti od poslodavaca, zakonodavaca i ostalih zlonamjernika. Amen.
p. Anđelko Sesar