Cvjetnica

Pater Anđelko

Cvjetnica (Nedjelja muke Gospodnje)
Iz 50, 4-7
Mt 21, 1-11

Svijet je pun proturječnosti. Bez tame noći ne bismo se radovali jutru, bez kišnih dana ne bismo pjevali ditirambe suncu, nasukani zbog oseke ne bismo priželjkivali plimu da nas spasi, promrzli i skamenjeni od zime ne bismo „ko ozebli sunce“ čekali prve sramežljive pupove kao nagovještaje proljeća… Koliko to god naivno i često neuvjerljivo zvučalo, svijet je skladno mjesto i sve se na njemu odvija prema planu. Tome redu, skladu i logičnom ustrojstvu pridonosi i smrt jer bez nje nema mjesta novome životu. Pa dobro je znano da ako zrno, pavši na zemlju, ne umre – neće donijeti ploda. Ruža mora ocvasti da bi, s proljećem, na mjestu na kojemu je plijenila pažnju svojom ljepotom, probio novi pup, a onda stasavao, poput djevojčurka, do krasotice za kojom će se ponovno svi okretati. Sve ima svoj kalup i svoj odljevak. Sve ima dvije strane, pa i uskrsno otajstvo kojemu se bližimo, najveći misterij u povijesti svijeta i čovječanstva, neshvatljiv našem srcu i umu.

Pri blagoslovu maslinovih grančica, simbolom veselja s kojim smo, na današnji dan, dočekali Isusa pri Njegovu ulasku u Jeruzalem, čitamo evanđelje koje nas podsjeća na taj slavni događaj. Mnoštvo koje je čekalo Isusa, mašući Mu maslinovim i palminim granama, klicalo je: „Hosana Sinu Davidovu!“ Danas pak čitamo sasvim druge riječi, a srce nam probadaju slijepi povici iz uvijek krvožedne mase: „Neka se razapne!“ Jučer smo Ga dočekali kao vladara svijeta koji je trijumfalno prošao ispod slavoluka pobjede, pod kopita njegovoga ubožnoga magareta prostirući svoje najbolje haljine, a danas Ga se odričemo, nazivamo Ga mlakonjom a ne pobjednikom, nije nam jasno zašto se ne suprotstavi „muški“, silom i moći, nego trpi uvrede, udarce i poruge kao kakva strpljiva kukavica koja se lažno deklarirala svemogućim Sinom Božjim.

Jučer smo se penjali na stabla da bismo bolje vidjeli Spasitelja, sretni što smo baš sada, u ovome povijesnome trenutku, na ulicama ovog blagoslovljenog grada, zahvaljujući nebesima da smo suvremenici Isusa Nazarećanina koji nam je vratio nadu i vjeru u „isplativost“ dobrote i blagosti posjevši Ljubav na tron. Danas smo već u gomili koja skandira: „Pusti nam Barabu“, uvjereni da se blagošću Rimljani ne ruše s vlasti, te da je zelotska borba svakako efikasnija od ove koja propagira svako nenasilje i neuzvraćanje zla, dok okupator vlada tvojom domovinom, lukavo vas posvadivši među sobom.

Danas je Cvjetnica, kako joj ime kaže – okupana cvijećem, utopljena u mirisnim laticama, glasna i bučna od neukrotive sreće, a već sutra uslijedit će Veliki petak, najtužniji dan u povijesti, dan muke Kristove, dan strašnog trpljenja jednoga pravednika koji se ljubavlju predao mučeničkoj smrti radi nas, slijepe, gluhe i glupe mase, da bismo po Njegovoj žrtvi ipak dospjeli tamo gdje nas od pamtivijeka čeka naše mjesto.

Pa ipak, te dvije krajnosti – radost dočeka i poruga ispraćaja – morale su se sjediniti u jednoj točki, kao plavetnilo neba i plavetnilo mora, da bi se stopile u istu priču spasenja, odavno zapisanu u Pismu. Tamo, naime, oduvijek stoji da će Sin Božji morati trpjeti i umrijeti da bi se ispunila Njegova slava i da bi se, tim strašnim činom, otvorila nova nada i započeo novi život. Bez smrti nema uskrsnuća, a ono je cilj svakoga kršćanina, svakoga Kristovog učenika, svakoga Njegovog sljedbenika, pa i obraćenika koji je, možda, bio među onima koji su Krista, dok se s križem na leđima penjao prema Golgoti, pljuvali i postavljali mu noge ne bi li pao, a onda se cerili i provocirali: „Ako si Sin Božji, zašto se ne spasiš? Zašto ovo trpiš?“

Isus je znao da nije trijumfalan Njegov ulazak u Jeruzalem onoga prelijepoga dana. Trijumf tek slijedi – izvit će se iz mračnog popodneva Velikoga petka, iz nebeskih suza koje su tada naplavile zemlju, iz krvavih Kristovih rana, iz razderane hramske zavjese. Svanut će zora s praznim grobom, nebo će biti modro kao različak, a slavljenik će se, čist kao suza, u bijeloj haljini uskrsnuća, vratiti svome domu.

U jednomu događaju ujedinilo se poniženje i uzdignuće! Upravo tako sveti Pavao definira Kristov zemaljski „kraj“ u Drugoj poslanici Filipljanima.       Poniženje i uzvišenje Gospodinovo jedan su misterij, jedna tajna vjere. Ovo otajstvo Crkva slavi i sljedećih dana, u Velikom tjednu i na Uskrs, ali ne onako kako se slave uspomene na minule dane, ne onako kako se obilježavaju obljetnice. Crkva „živi“ iz otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, razmatra svaki detalj neposredno pred kraj Kristova zemaljskog hoda, od pashalnog misterija i ustanovljenja euharistije do uskrsnog otajstva prijelaza iz patnje i smrti u radost novoga života. Pomno evocira sjećanja na Judinu izdaju, na dane Beskvasnih kruhova, večeru s Dvanaestoricom, ustanovljenje euharistije, Kristova duševna „lomljenja“ u Getsemaniju, Njegovo uhićenje i očitovanje pred velikim vijećem, Petrovo i Judino kajanje… Sjećamo se Isusove istine pred pilatovom diplomatskom odlukom, a zatim, zajedno s Njime, počinje i naša muka kroz koju gotovo svakodnevno prolazimo vrteći zrnca Žalosne krunice… Poželimo biti Šimun Cirenac ili Josip iz Arimateje da Mu barem malo olakšamo patnju ili svoje grobno mjesto ustupimo Njegovu izmučenu tijelu. Poželimo utješiti Njegovu žalosnu majku i ne prestati joj se ispričavati, kajati i iskupljivati u ime svoga ljudskog roda. Obasipali smo Ga laticama, a zatim razapeli, da bismo Mu i danas, ispod svakog raspela na svakom križanju seoskih putova donosili cvijeće, u isto Ga vrijeme u svakoj seoskoj krčmi kao kočijaši žestoko proklinjući i psujući… Takvi smo mi ljudi, nestalni poput oceana, hiroviti kao vjetar, uvijek između suza i smijeha, između vjernosti i odricanja, između Hosana i Raspni ga. Ipak, i takve nas je neizmjerno ljubio, svjestan naše ludosti, moleći Oca da nam to ne uzme za zlo jer „ne znamo što činimo“, predavši se za nas bez imalo kolebanja, odrekavši se svoga božanskoga porijekla i krvareći, poput čovjeka, za nas, za otkupljenje naših grijeha i obraćenje koje otključava vrata Neba gdje nas On čeka, raširenih ruku, u bijeloj haljini uskrsnuća. Amen.

p. Anđelko Sesar