Mal 3, 1-4
Heb 2, 14-18
Lk 2, 22-40
Svaki kršćanski blagdan ima svoje središte, svoje srce, a ono je u osobi Isusa Krista. Tako svaki blagdan u crkvenoj godini osvjetljuje jednu istinu o našemu Gospodinu.
Isusovo prikazanje u hramu, u kojemu je cijelome svijetu ponuđeno novo božansko i ljudsko lice – istinsko je svjetlo i pravi putokaz kako postati sretan i vječan.
Isus je bio i Židov; “rođen od žene”, podložan židovskome „zakonu“ (Gal 4, 4). O tome govori u proročkom duhu pravedni i bogobojazni sijedi starac Šimun. Evenđelje koje se čita na današnji blagdan četiri puta govori o Zakonu koji roditelji židovske vjeroispovijesti ispunjaju. Podsjećam: “Kad je prošlo vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu… donesoše ga u Jeruzalem, da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem… i prinesu žrtvu, kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem…”
Evanđelist Luka želi onima iz poganstva naglasiti kako su Isusovi roditelji nastojali Isusu duboko usaditi vjeru starozavjetnog Božjeg naroda i kako je Isus u tom duhu odrastao. To nas uvodi u prvo i važno značenje ovoga blagdana – visoko cijeniti prvi Savez, visoko cijeniti Boga Abrahamova, Izakova i Jakovljeva, koji je i Bog Isusa Krista, te etičke upute sa Sinaja koje je i Isus potvrdio i održavao. To nas potiče da rado čitamo Stari zavjet, molimo psalme koji su bili i Isusova molitva i danas su molitva Crkve. Istina je da puno toga ne možemo ni shvatiti ni prihvatiti – o usponima i padovima, pobjedama i porazima, ratu i miru, ljubavi i mržnji, jer to potječe iz jednog drugačijeg kulturnog ozračja i nama dalekog svijeta i načina života. Ipak, sve se to lako može objasniti i donijeti nam dobre pouke za život.
Luka je evanđelist Duha Svetoga. Kod prikazanja Isusa u hramu Duh Sveti igra veliku ulogu. Izričito se tri puta spominje: govori se kako je Duh Sveti objavio Šimunu da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega, pa Šimun, “potaknut od Duha Svetoga, dođe u hram.” Sve što vidi i što govori – događa se po Duhu Svetomu. Uzevši nejako dijete u ruke i blagosloviši ga, obrati se Gospodinu: „Vidješe oči moje spasenje tvoje“. Drugim riječima: spreman sam, vidio sam Mesiju, pozovi me k sebi, umoran sam…
DuhSveti je svjetlo po kojemu Šimun spoznaje i razumije da se ispunila njegova čežnja i kakvo značenje ima ovo Dijete za njega i za cijeli svijet. U njegovoj pjesmi dolazi do izražaja mesijanska čežnja. Veliča se i slavi Spas cijeloga svijeta. Pomazanik je svjetlo koje obasjava sve ljude.U takvoj spoznaji i doživljaju Šimun dolazi do cilja. Sad može u miru, u Božjemu „šalom“, otići s ovoga svijeta.
U evanđelju se spominje i proročica Ana, također obdarena Duhom Svetim, udovica koja je cijeli život živjela u sjeni hrama, u stalnoj Božjoj prisutnosti, moleći. I njoj je ispunjenje života u ovome Djetetu. Bila je strpljiva, čekala je cijeli svoj život, do duboke i tužne starosti, i naposljetku Ga dočekala.
Ovi ljudi ispunjeni Duhom Svetim svakomu od nas postavljaju pitanje: Tko je Isus Krist? Kakvo značenje On ima za naš život? Je li On naš putokaz? Na današnji blagdan blagoslivljamo svijeće. U mnogim krajevima današnji se blagdan zove “Svijećnica”, spomen na događaj kada su Josip i Marija donijeli novorođenče Isusa u hram kako bi izvršili židovski propis koji je nalagao roditeljima da otkupe muško prvorođenče, te propis koji je tražio da žena poslije porođaja za svoje očišćenje prinese u hramu žrtvu – jednogodišnje janje ili pak (oni siromašniji) dvije grlice ili dva golubića.
Ovaj blagdan ustanovio je car Justinijan za Konstantinopol i Bizantsko Carstvo poslije kuge u 6. stoljeću. Od 7. st. svetkovina se slavi u Rimu i na Zapadu uopće. Od 10. st. na Zapadu se slavi kao svetkovina Marijina očišćenja, kada se i uvodi procesija sa svijećama (odatle i naziv „svijećnica“). Od liturgijske reforme 1960. postaje Gospodnjim blagdanom.
Kad je Isus prikazan u hramu, sve je odzvanjalo hvalom Bogu u riječima što ih je starac Šimun zborio o Isusu, riječima koje su Marija i Josip zadivljeno upijali. No, glasnije od svih pohvala Marijinom su dušom odzvanjale baš ove Šimunove riječi: „Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih, za znak kojemu će se protiviti – a i tebi će samoj mač probosti dušu!“ Već tada Marija drhti od svega što ima uslijediti, ali je ljepota majčinstva zasjenila crne slutnje koje neće moći izbjeći. Marija, starac Šimun i proročica Ana u hramu prikazuju Svjetlo svijetu, pokazuju smisao čovjekovog življenja: ljubav Božja i ljudska osmišljavaju čovjekovo postojanje, u radosti i veselju – kao i u boli i žalosti. Ljubavlju se pobjeđuju sve nedaće – ona spaja generacije, narode i rase. Ona teče kao živa voda, odagnava ružne misli, zasjenjuje crne slutnje, osvjetljava svaki mračni zakutak kao voštanica iza stakla.
Svijeća je jedan od Kristovih simbola, ona naznačuje Njegovu prisutnost (pri liturgiji, primanju sakramenata krštenja, pričesti, u posljednjem životnom času…). Šimun kaže da je Isus “svjetlost na prosvjetljenje naroda”, a odrasli će Isus reći: „ Ja sam svjetlo svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami…“ I na krštenju nam je rečeno da smo svjetlo svijeta. Krist ne kaže: „Trebate biti svjetlo“, nego „Vi ste svjetlo“. Kakvo visoko mišljenje ima o nama! To nam treba dati pouzdanje i hrabrost.
Budimo što sličniji Njemu – obasjavajmo mračne zakutke i stranputice, budimo poput voska i fitilja koji neumorno obasjavaju tamu. Budimo nadu i veselimo se susretu s Njim. Poput mudrog starca Šimuna ili ponizne i odane Ane, strpljivo čekajmo trenutak susreta s Gospodinom. Sve će nam biti dano, sve ćemo spoznati i shvatiti u pogledu Djeteta. U Njegovim je očima sva mudrost svijeta. Prepoznajmo u Njemu Spasitelja, čuvajmo drhtavi plamen svijeće od životnih bura i nevremena, ne dajmo da se ugasi. Neka nas Kristova svjetlost upravlja pravim stazama i neka Njegova svijeća nikada na dogori. Amen.
p. Anđelko Sesar