Dj 10, 34a. 37-43
Kol 20, 1-9
Lk 24, 13-35
Aleluja! Isus Krist je uskrsnuo! Nisu Ga ukrali Njegovi učenici, nitko Ga nije premjestio, sakrio, odnio… Istina je pobijedila laž! Današnjim najsvečanijim kršćanskim blagdanom kulminira vazmeno otajstvo – Isus Krist je, kako je unaprijed rekao, uskrsnuo od mrtvih i uzašao na nebo, Ocu. Po Njegovoj je muci otkupljeno čovječanstvo. Kao da je uronjeno u Letu, rijeku zaborava, izbrisani su mu grijesi. Kao da je doživjelo pročišćenje, katarzu, umiveno je milošću s neba. Darovan mu je novi početak, nova prilika da izabere pravi put! A pravi put je On, Krist. Put, Istina i Život. Imamo Pismo, imamo proroke, imamo svjedočanstva i evanđelja – nije li nam to napokon dovoljno da krenemo ispočetka, po tko zna koji put u vječnom ciklusu života, ali ovaj put ispravno, odričući se grijeha, stalno živeći s prisutnim Kristom. Što nam još treba? Vidjeli smo mnoga Njegova čudesa, doživjeli nadahnuća i pomoć Duha Svetoga – od Oca Poslanoga, slušali smo Njegove riječi koje su izvirale iz vrutka mudrosti. Svjedoci smo ozdravljenjima bolesnih, oživljavanju mrtvih, umnožavanju hrane, preobrazbi vode, bogatom ulovu ribe. Što nam još treba? Oči su vidjele, uši su čule, ruke su dotaknule rupe od čavala – što nam još treba? Razderala se hramska zavjesa, gubavci su se očistili od gube, hromi su prohodali, kljasti se uspravili, nijemi progovorili. Što nam još treba? Što još Krist mora učiniti da povjerujemo u Njegov identitet i krenemo za Njim? Svjedoci smo da je umro na križu, gledali smo Njegovo izmrcvareno tijelo, ranu od koplja. Uvjerili smo se i u prazan grob, a zatim Ga sreli na putu za Galileju, na putu u Emaus… vidjeli smo Ga kako uzlazi na nebo, okupan u sjaju, i sjeda s desna Ocu. Što nam još treba?
Aleluja! Gospodin je naš uskrsnuo! Kraljice neba, raduj se, sin tvoj u domu je svoga Oca, lagan kao pamučni oblak, svjež kao dah, prozračan kao zreli maslačak. Osjećamo ga u rosi proljetne trave, u raskošnom osmijehu žutike, u pjevu ptica. Iako je naš Gospodin uskrsnuo tiho i bez fanfara, nije bilo svečanijeg čina. Iako Njegovo uznesenje nije bilo spektakularno (jer Krist je kralj skromnosti), svi su anđeoski zborovi bili postrojeni poput nebeske vojske, dočekavši napokon povratak Gospodinov s trnovita puta. Današnji je dan kruna povijesti. Dočekali smo ga odlučni pridružiti se slavlju, zahvalni i sretni na pomilovanju i pomazanju, okrijepljeni novom nadom, olakšani kao nakon dobre ispovijedi, umiveni u rosi uskršnjega jutra, spremni na odano slijeđenje Krista do ulaska u život vječni.
Kako li je to moralo biti u ono praskozorje uskršnjega dana? Nakon opće rezignacije Kristovih učenika koji su, Isusovim raspećem i smrću, pomislili da su izdani i ostavljeni – budi se nova nada. Nakon što su žene ugledale prazan grob i to povjerile tek apostolima, nekakva se tiha nelagoda pomiješana s uzbuđenjem brzo proširila cijelom zemljom. Isus o tome dobiva potvrdu kroz razgovor s dvojicom učenika koji su bili na putu za Emaus. Napuštajući Jeruzalem, razgovarali su o neobičnome događaju koji donose friške vijesti. Presrevši ih, uskrsli Isus upita ih o čemu to pričaju. Iznenađeni Njegovom “neinformiranošću”, oni se naglas upitaše nije li ovaj stranac jedini u Jeruzalemu koji ne zna što se tih dana dogodilo. U “strancu” nisu prepoznali Krista jer, kako navodi Lukino evanđelje, to bijaše uskraćeno njihovim očima. Rezignirano su mu se potužili kako su vjerovali da je Isus iz Nazareta, osim što je bio veliki prorok, “silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom”, ujedno bio i otkupitelj Izraela. No, prije tri dana su Ga osudili na smrt i razapeli, čime su njihove iluzije raspršene, nade ugasle, a vjera poljuljana. No, ipak se događa nešto čudno. Žene koje su u praskozorje došle na Njegov grob u njemu nisu našle Kristovo tijelo, a anđeli su im rekli da je On živ! Čuvši to, i neki su učenici pohitali do groba i potvrdili da je bio prazan… O tome šuškaju, zbunjeno, ushićeno i u čudu, i ova dvojica na putu za Emaus. Krist ih prekorava podsjećajući ih na riječi Pisma i na proroke, tumačeći im povijest čovječanstva i znakove vremena od Mojsija nadalje, retorički ih pitajući: “Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi da uđe u svoju slavu?” Oni ga, zadivljeni Njegovim znanjem, nadahnutošću, mudrošću, erudicijom i elokvencijom, pozivaju da prenoći s njima. On na to pristaje. Za večerom, stranac uze kruh, blagoslovi ga, razlomi i ponudi. Uto im se otvore oči i oni u suputniku prepoznaju Krista, svoga Učitelja.
Nije li se i nama barem jednom u životu dogodilo da nismo prepoznali staroga poznanika – godine su ga promijenile, sjećanja ga nekako “reducirala” ili posve eliminirala iz naših života, odavno smo ga “prekrižili” jer smo čuli da se, recimo, odselio pa ga ni ne očekujemo u svojoj blizini… A onda ga, iznenada, prepoznamo u nekoj gesti, nekom “samo njegovom” pokretu, boji glasa, intonaciji, pogledu, držanju, koraku. Taj tren doživimo kao prosvjetljenje, kao otkriće, kao dodir Duha Svetoga. Upravo su tako dvojica učenika u trenu prepoznala svoga Učitelja. Uistinu je živ! Konspirativne glasine koje su doprle i do njih nisu bile tek neko mistificiranje radi produljivanja mita o Otkupitelju. Odmaknuti kamen, modrina radosnog neba i zora Trećega dana kruna su i kulminacija otajstva. Krist, naš Gospodin, iz mraka grobnice uznesen je u beskrajno mirisno plavetnilo. Rano ujutro, dok su svi još spavali, Otac je pružio ruku Sinu i odveo ga kući. Njegova je misija ispunjena. Čovječanstvo je spašeno, grijesi su nam izbrisani a životi otkupljeni. Stranac na putu za Emaus uskrsli je Krist. Otac Ga nije napustio, Njegova smrt na križu nije bila otrježnjenje od zabludjelosti i ideala jer na križu nije skončao neki čudak i hulitelj, samozvani “rex iudeorum”. Niti je bio čudak, niti je bio samozvani, niti je skončao. Jedino što je točno jest da je bio i ostao naš kralj.
Neka nas uskrsli Krist nikada ne napusti, neka nas prati na svim našim putovima, neka nas podsjeća na mudrost Pisma i važnost dijeljenja kruha. Ako Ga odmah i ne prepoznamo, neka nam Duh Sveti pomogne da Ga otkrijemo u nekoj sitnici, pronađemo u nekoj uspomeni, u nekom pogledu, u zlatnoj traci sunca, u nedjeljnoj bonaci, u zvoniku djetinjstva. Amen.
p. Anđelko Sesar